Moja malena familija povukla se na ladanje, u našu ljetnu rezidenciju. Zapravo, nije to još naše ali neće ni punac ni punica do vijeka, jel'tako? U konačnici, zlu ne trebalo, uvijek im se može i pripomoći.
Kumio sam i molio: «Ne idite, ne napuštajte me. Moj život isprazan je i nesvrhovit bez vas. Uostalom, sunce tuđeg neba…» i sve što ide uz to ali avaj. Bezuspješno. Rekli su mi da moram ostati i u znoju lica svoga privređivati eda bi oni mogli živjeti na visokoj nozi. Argument je to koji nisam mogao pobiti jer ja, prije svega, nastojim priskrbiti za svoje najbliže a meni …kako Bog da.
Umjesto da sudjelujem u hranjenju, pranju, čišćenju i svim onim lijepim stvarima kojima se dragovoljno podvrgava svaki osviješteni muž, otac i starješina ja moram sasvim promijeniti stil života.
I tako, danas poslije posla, najprije moram poći na kupanje, nakon toga slijedi objed kod matere pa potom koncert američkog gospel zbora da bi dan, predmnijevam već dobrano iscrpljen, zaključio partijom badmintona sa svojim starim drugarima.
Ali što se može. Nekad se treba i žrtvovati. Nije sve u hedonizmu, zar ne?
Post je objavljen 12.06.2007. u 14:16 sati.