Pank sam uvijek dvojako doživljavao. S jedne me strane zbog sklonosti otporu prema normama fascinirala njegova ideja. Mislim da je to zdrava reakcija na okolinu koja ti mimo tvojih htijenja kroji sudbinu. S druge strane nikad nisam volio pank glazbu, a sam pokret mi se činio pretjerano obojen elitizmom. Vjerojatno zato jer je kao i mnogi drugi pokreti, bio omasovljen zbog trenda. Mislim da je jako malo iskrenoga bilo i ostalo vezano uz pank, ali da ono što je preživjelo, esencija prvotne ideje, egzistira i danas u nekoj drugoj formi. Pitanje je koliko danas ljudi prepoznaju tu transformaciju.
Posljednjih godina rijetko srećem ljude s kojima sam se nekad tiskao po Palachu. Desi se to na kakvom skupnom koncertu, ako nam se poklopi da uspješno angažiramo baka servis. Malo smo ozbiljniji, više nismo u prvim redovima, držimo se debele distance, gledamo gužvu, prisjećamo se zajedničkih koncerata, bendova na koje smo skakali, zgodnih cura u crnome, gdje su danas, s kim su, jesu li uopće...
U razgovorima se neminovno pokrene i priča o Letu. Ta jedni su od rijetkih mastodonata koji su svo ovo vrijeme scenski prisutni. Nekakav vršni zaključak moje generacije je da je Let valjao na prva dva albuma. Kasnije to više nije bilo to, a ovo danas nećemo ni spominjati. „Izađi mala!?“. Pa taj smo refren znali pjevati kad bi se sprdačili s nekim. S kim se to danas sprda Let?
Od prapočetaka panka na ovim prostorima, pa do današnjih narodnjačkih poskočica, Mrle je sa svojom družbom uvijek imao podršku publike. Meni osobno, narodnjak nije ništa simpatičniji time što je upakiran u gitarski rif, no po svemu viđenome očito je da ljudi vole to što Let danas radi. Pitanje je da li publika to uistinu i razumije. I ne samo oni. No ono što je činjenično, jest da Let nema vjernu sljedbu. Nikakve su šanse da ćete danas na Letovom koncertu vidjeti nekoga da se razbacuje na Mamne Baneta, a da ga se sjećate kako se jednako pred dvadeset godina bacao na Vjernog psa. Površno gledajući, lako bi se dalo zaključiti kako je Let cijelo ovo vrijeme opstao jer se znao dodvoriti konzumentima glazbe, i to bez obzira što je svoju glazbu uvijek gradio na alternativi. No je li doista?
Najveće kontroverze koje se tiču glazbe, a koje danas proživljavam, upravo se vežu uz Let3. Došao sam u fazu kad jednostavno više ne mogu slušati ljude koji vape za starim danima, zazivajući doba u kojem je Mrle svirao pank i kada je Let proglašavan najboljim alter bendom u Europi. Ne mogu više slušati kako je Let bio bolji dok je u bendu svirao ovaj ili onaj. Ne mogu više po novinama čitati izjave riječkih rokera o tome kako se Let prodao i kako im je suradnja sa Severinom nije trebala. Bojim se da sam u tome poprilično usamljen, pa se pitam, jesam li ja u ovoj priči panker? Ja koji pank nikad nisam javno deklarirao kao nešto meni blisko.
Vrhunac neizdržljivosti je članak kojeg sam nedavno pročitao u Sušačkoj reviji, a kojeg je potpisao Koraljko Pasarić. U tekstu se vrlo oštro recenzirao zvuk narodnjaka kojeg Let danas forsira. Zasmetala me ta prozivka, ponajviše zato što je Koraljko svojedobno bio menadžer Termita. Čovjek koji je u to vrijeme shvaćao ideju bunta, i pratio Mrleta od njegovih glazbenih početaka. Nakon silnog otresanja po Letu, danas se pitam, tko je ikada istinski razumio ideju panka, a tko bio njegovim dijelom zbog pomodarstva?
U Hrvatskoj, zemlji u kojoj vlada sloboda mišljenja i govora, zemlji koja voli na svim poljima isticati različitosti od istočnih susjeda, danas panka više nema. Nema kreativnog otpora prema sistemu kakvog je bilo u početcima anarho histerije. Danas pjevati o tome kako je sve sranje, više ne znači biti protiv. Znači biti u srednjoj struji jer smo apsolutno svi svjesni bolesti društva i nitko nam ne brani u to upirati prstom. Danas se više ne pruža otpor, zapali smo u pasivu, apatija proždire.
Jedini koji se još uvijek opiru, isti su oni koji su cijelo vrijeme pružali otpor, samo što su svoj revolt doveli do apsurda. Danas popularniji nego ikad, ostali su sami i neshvaćeniji nego li su bili u prošlosti. Danas pank znači skinuti se gol i prošetati se Korzom. Pank znači izrugivati se mačizmu policijskom kabanicom i brčinama. Pank se smije u lice aktualnoj politici i vlasti zaodjenut u JNA uniformu. Danas živjeti pank znači objaviti glazbeni CD bez glazbe. Revolt je posebice prisutan kroz izrugivanje s medijima. Godinama ne objaviti niti jednu glazbenu numeru, a čitavo vrijeme biti prisutan na sceni, i tako parafrazirati bolest društva u kojemu su najveće medijske face upravo oni koji se ne bave s apsolutno ničim. To je pank. Pružiti otpor prema smradu društva znači mirisnu ružu zadjenuti u guzicu. Pank znači u poplavi rušenja nacionalnih simbola bivšeg sistema i u euforiji veličanja trenutne politike, podići spomenik s likom starice s ogromnim spolovilom. Pjevati najljuće narodnjake, razbacujući se na bini jednako iskreno kao i pred dvadeset godina znači biti dosljedan. Surađivati sa Severinom, najnetalentiranijom pjevačicom ove regije, čiji fenomen uspjeha leži u zatucanosti mase, to je performans u slavu protesta, veći od silaska u kanalizaciju u Armanijevom odjelu. Nuditi slušateljima šund, rugati se sa svima uključujući i publiku, uz to se praviti blesav i sve to naplatiti, to je vrhunac panka kojega nisu mogli zamisliti ni najgorljiviji pobornici pokreta '70-tih godina u Londonu. Izrugivanje s društvom nikad nije bilo očitije, snažnije, masovnije, bezobraznije i glasnije, ali ni prihvaćenije nego li je danas. Zahvaljujući Letu3.
Kako rekoh u početku, mislim da je jako malo iskrenoga bilo i ostalo vezano uz pank, ali da ono što je preživjelo, esencija prvotne ideje, egzistira i danas u nekoj drugoj formi. Anarchy se više ne nosi na kožnoj jakni, već na srpskoj šajkači. Pank ne gazi po sistemu Martensicama već opancima. Tko to ne razumije danas, nije pank razumio nikad, a svaka kritika ima uporište isključivo u strahu od nerazumijevanja. A razloga za strah u biti i nema. Ta neće vas pank ugristi. Dečki nose brnjice.