Nedavno me jedna profesorova rečenica potakla na razmišljanje...
"Uvijek je lakše plutati nego zaroniti i izroniti..."
Vrlo je jednostavno plutati, samo se ispružiti i pustiti da te voda nosi... Opuštajuće, bezbrižno...
Ne osvrtati se...
Na dubinu ispod nas, a ni na nebo iznad nas...
Jer onaj tko nije upoznao dubinu, ne poznaje ni radost isplivanja, izranjanja...
Da bismo uopće mogli izroniti, prvo trebamo zaroniti... To uranjanje, možda uopće nije loše...
Samo da ne odemo preduboko i da imamo dovoljno zraka kako bismo se mogli vratiti... Da, vratiti...
Naša je odluka hoćemo li zaroniti i koliko dugo ćemo ostati dolje...
Možda nas nešto privuče u dubinu...
I zaboravimo... Da... Izgubimo se...
Ukoliko uspijemo izroniti... Taj udah kao da nas iznova rađa, zar ne?
Jer novi smo... I sve je drugačije...
Post je objavljen 12.06.2007. u 11:57 sati.