Dobro mi došli na marendu!
Iako ne smijem hodati ni sjediti,
danas sam opet pobjegla mojim vjernim
čuvarima,tj.oni su u školi,na fakultetu i
poslu,da s vama podjelim neka moja
"razmišljanja iz ležeće perspektive" na koju
sam malom nepažnjom osuđena.
Najgore je to ,moram priznati što sam osim
bolova u nozi,potpuno zdrava i taj nepridodni
položaj tjela kod mene izaziva veliku nervozu i
osjećaj strašne beskorisnosti.Nikada do sada,
iako sam svjesna i savjesna osoba,nisam u
potpunosti razumjevala invalide i njihove probleme.
Uključivala sam se u akcije oko svih mogućih
olakšavanja njihovog kretanja i života,ali..kako se
kaže dok ne probaš na svojoj koži nisi
svjestan koliko je naporno kretati se,obavljati
stvari koje su nama inače sasvim normalne i o
kojima ne razmišljamo.
Ima tu toliko velikih problema da sam ja ovih
dana prosto sluđena od svega toga.Naprimjer:
-odskakućem ja na štakama do kuhinje po vodu,
ali kako držim štake,ne mogu držati i čašu i pustiti
vodu iz slavine...užas jedan;
-odskakućem sa štakama i do police sa knjigama,ali
ne mogu uzeti ni jednu jer su mi ruke "pune štaka",
a nisam savladala nošenje težine u zubima;
-ni sendvič si ne mogu napraviti i donijeti,za sve
bi mi trebala još jedna ruka...
Zbog toga se iz dana u dan sve lošije osjećam.
Osjećam se groznom osobom kada stalno nešto tražim:
-molim čašu vode,
-molim dodajte mi ovo ili ono..
-pa čak i štake ako su mi slučajno ispale...
U Ž A S!
Ne bune se moji,daleko od toga,njima je to čak i
smiješno,jer ja inače nikada ništa nisam tražila,
oni su bili ti ..moji mali gotovani...koje sam ja
ispraćala i dočekivala sa već svim spremljenim,a oni
bi samo prišli pojeli i otišli,stavili čisto i opeglano u
ormare,imali sve pripremljeno i da ne kažu...
Ali ja se ne mirim s tim.Jučer sam izmislila moj
novi način kretanja po kuhinji:
-stolicu sa točkićima ,na kojoj Mlađa sjedi uz radni
stol,jer je ta najlakša,koristim tako da kleknem na nju
s nogom u gipsu i onda je polako guram zdravom
nogom uz radne površine,tako su mi ruke
slobodne i mogu...se poslužiti,čak i promiješati ručak,
stavila sam i par tanjura u mašinu,oprala nekoliko
šalica...i bila sam više nego sretna.Prezadovoljna sobom.
Danas sam si čak spremila i kukuruzne pahuljice s
mlijekom,..moji su mi ostavili sendviče...ali meni je
već dosta sendviča...izrasti će mi na sve strane...
ali ih ne smijem uvrijediti.
Najgore mi je tuširanje.Na nogu se ne smijem ni
malo osloniti ,a nekako nisam na ti sa ravnotežom
dok perem kosu i sve je sklisko...
Joj,neću vas više zamarati.Postala sam prava
dosadnjakovićka.Svi će te me početi izbjegavati.
"Više vrijedi jedno korisno iskustvo,
nego sedam pravila mudrosti:"
Arapska
Nadam se da ću i ja iz ove moje bolne
avanture dosta toga naučiti i izači jača i ...
puna nove energije i ideja.
Želim vam lijep dan s osmjehom.
P.S.Moji za marendu danas spremaju mlade fažolete,
iliti vam mahune, sa pohanim oslićima.Brzo i lagano.
Ako ste pri apetitu svratite,bilo bi mi drago da zajedno
marendamo.
Post je objavljen 12.06.2007. u 11:08 sati.