ciao svima... dobila sam već nekoliko "dobronamjernih upozorenja" KAJ NIŠT NE PIŠEŠ??!!! pa sam odlučila skratiti ovaj tmurni dan na tmurnom poslu - jednim postichem. A kaj bi ljudi dragi ja vama mogla uopće pisati??? Zakaj sam uopće otvorila ovaj blog, nee??? A eto, nagovorili me... valjda su mislili da imam nekaj za reći :D e pa dobro, kad već zauzimam prostor na serveru blog.hr-a onda ću taj prostor i iskoristiti, bm mu miša...
Pa - da vam pišem o tome kako izgleda moj uobičajeni dan...
Nakon loše prospavane noći i gomiletine ludih snova, budi me krešteći zvuk radija SZ - naravno da u tom trenutku još ne znam da li je to nagli preokret u snu ili zbilja nešto zvano stvarnost. Moje jadno i umorno tijelo ipak se diže da ugasi damn budilicu jer je budilica namjerno smještena na vrhu ormara - da je imalo niže, samo bi ju klepila rukom i nastavila spavati. Tako ja stojim na svom krevetu, gasim tu shitaru od budilice. U sobi još uvijek mrak. Da, u 6 ujutro je sunce izašlo ali ne i u moju sobu jer je sakrivena zastorima. Prvo što vidim je moj usnuli pračovjek s kojim dijelim krevet. Iste sekunde kad dignem glavu sa svog jastuka, njegova kromanjonska glavica je već na njemu! Na MOM jastuku! Moje režanje nije dovoljno glasno da probudi usnulog mamuta... a da ne pričam da moje ručice nisu dovoljno snažne da ga maknu s mojeg nježnog bijelog jastučića posutog nježnim ružama... i njegovom hm... nekakvom kosom! grrr ... no, dobro, u tom trenutku misli mi se miču sa stravičnog prizora na mom jastuku jer mi osjetila vibriraju od jedne druge stvari - mačje deračine! Cura, mlada mamica, urla ko nenormalna iz hodnika gdje je smještena noću upravo zbog milozvučnog glasića kojim mi je parala uši svaku noć dok sam je držala u svojoj sobi. E, to je zvuk izvana - a sa suprotne strane vrata (tj. iznutra, za one koji nisu shvatili) čuje se drapanje po vratima - moj muški mačak koji ne može dočekati susret sa svojom curom. Otvaram vrata. Zum - ona u sobu, on van. Ne znam čega zanimljivog ima u sobi da tako uvijek ujuri unutra. A za njom i njezinih 7 klinaca! Trkom, u sekundi svi su unutra. Ahh, falila im je moja soba... Moj mačor (onaj koji je spavao u sobi) već čeprka po pijesku wc-a i već znam da će stan napuniti miomirisi njegovih... probavnih proizvoda. A njegova druga cura, koja je spavala s prvom curom i njenom djecom također sramežljivo ali sigurno upada u sobu. Pitate se zašto su razdvojeni? Pa zato da muški mačak ne oplodi ponovno žensku mačku, budući da mi je ovih 7 vražićaka koji jure po stanu sasvim dovoljno za jedno duuugo duugo vrijeme. E sad, što slijedi dalje: Uzimam mačju hranu i veliki tanjur, još nisam ni otvorila konzervu a 3-4 mačića dugih kandži popentralo se po mojim golim nogama skroz do mojeg struka, jer ne mogu dočekati da dobiju doručak. No, malo mi ide krv iz tih ogrebotina, ali ništa novo... Kao i svaki dan. Konačno, spuštam tanjur, banda se skuplja oko tanjura, zatvaram vrata sobe da kromanjonac može nesmetano hrkati i sliniti p omom nježnom jastučiću, i odlazim se prati i spremati za posao... E, i ja velim da nemam o čemu pisati... Tek sam napisala doživljaje prvih pol sata svojeg dana!!! Moram sad ić radit, nastavljam kasnije. PUSA!
Post je objavljen 12.06.2007. u 08:28 sati.