Još pedesetak godina prije nego li su nakon Drugog svjetskog rata prve »čaršijske« djevojke po bosanskim mahalama počele skidati feredže dajući tako »pozitivan« primjer ostalim djevojkama, praksa poligamije, i do tada iznimno rijetka pojava, u potpunosti je iščezla s prostora susjedne nam Bosne i Hercegovine. No, čini se kako se život s više životnih »suputnika«, s dolaskom »arapskog« elementa u BiH vratio na velika vrata, barem sudeći prema potezu Mirsada Hasanića, zastupnika Stranke demokratske akcije u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH, koji je aktualizirao pitanje staro nekoliko godina.
Ovih dana je Hasanić, kako sam naglašava, u svoje osobno ime, a nikako ne i u ime stranke koju u Parlamentu zastupa, putem amandmana zatražio legalizaciju poligamije u BiH, i to onaj češći oblik – poliginiju, mnogoženstvo, odnosno brak jednog muškarca s više žena istodobno. Hasanić tvrdi kako bi se time ozakonilo trenutno stanje na terenu, ali takav »teren« bilo je iznimno teško pronaći pa smo pokušali kontaktirati Hasanića kako bismo ga zamolili da nas uputi na neki od brojnih primjera. No, čini se kako je do Hasanića ovih dana poprilično teško doći. U sarajevskom sjedištu SDA rekli su nam kako nemaju telefonski broj gospodina zastupnika, te kako njega kontaktiraju isključivo preko zastupničkog Kluba u Parlamentu. Tajnica tog Kluba također nam nije mogla pomoći, pa smo upitali nju zna li za takav primjer, na što nam je odgovorila sljedećim riječima: »Možda kod gospodina Hasanića u Maglaju ima takvih slučajeva, ali ja za takve ne znam.« Maglajski SDA također je bilo nemoguće dobiti iz čega se može izvesti samo zaključak kako na maglajski SDA, na čelu s Hasanićem traje novinarska opsada. No, ipak brojni telefonski pozivi i kontakti s brojnim poznanicima urodili su plodom te smo napokon pronašli dva slučaja mnogoženstva u BiH. Oba u kladuškom kraju, jedan u Golubovićima, a drugi u Mrceljima.
Da bi se došlo do Golubovića zatrpanih u više od pola metra snijega bilo je potrebno više puta silaziti s glavnih na sporedne ceste, a sa sporednih na uske kolničke putove s debelim slojem utabanog snijega. Tamo smo napokon na kraju svih putova pronašli Hasiba Čuturića, 82-godišnjaka koji je svojevremeno istodobno živio s čak tri žene, dugih 17 godina. No, nije se tada Hasib povodio vjerom, živio je s njima jer je tako mogao. Bilo je novaca, a Hasib kao bogati poljoprivrednik poznat u tom kraju imao je mogućnosti izdržavati tri žene u isto vrijeme. Između ostalog on je veliki ljubitelj žena. Dvije od tri Hasibove žene umrle su, a jedna ga je napustila i otišla u inozemstvo.
Širok osmijeh i zlatan zub prvo je što vam odvuče pozornost na tom vitalnom i dobroćudnom starcu, kojeg je osim nesretne sudbine sa ženama, zadesila i ratna zla kob. Naime, nakon ovoga zadnjeg rata nedaleko od svoje kuće nagazio je na minu i ostao bez desne noge. Ali ipak, ne da se Hasib i još uvijek, kada ga vrijeme posluži, bez ikakvih problema, sjedne na svoj motorić i uputi se na tržnicu u sat vožnje udaljenu Kladušu.
Svaka je imala svoju noć
– Imao sam tri žene, pa i Abraham je imao tri žene, zar ne? Oženio sam se još 1946. godine, a onda sam kasnije u kuću doveo još dvije žene. Ženio bih ja i njih, zašto ne, ali za Titinog vremena to se nije moglo, a vala nek' i nije. U cijelom ovom kraju ja ne znam za slučaj kao moj, pa čak ne znam da je itko imao dvije žene istovremeno. Sada je to i nemoguće, jer današnje vrijeme je drugačije, modernije. Žene više nisu iste, sada one hoće voditi glavnu ulogu u kućanstvu. Sjećam se, kada sam ja pričao s nekim, nije bilo tog Boga da se moja žena uključi u razgovor dok joj ja to ne dopustim, a sada samo one pričaju, sa smiješkom nam govori Hasib, koristeći priliku da svoju životnu priču ispriča do u detalje. Dodaje i kako nikome ne bi preporučio život s više žena, jer takvo što teško se »održava u redu«.
– Imao je ovaj jedan moj rođak dvije žene istovremeno, ali on to nije mogao kontrolirati. Nije im mogao »zapovidit«, pa je tu neprestano dolazilo do svađa, a »hlače« u kući nije nosio on, nego one. Ja recimo nikoga nisam maltretirao. Kod mene ti je uvijek bila ona – ako ti ne valja samo kaži, slobodno. Ne treba ona bježati od mene, kaže mi u čemu je problem i ja ću je pustiti da ide, i ne samo to, dat ću joj sve što je sa sobom u kuću donijela. Eto, to je bio moj stav i one su me slušale, skupa su radile u njivi i koji god bi posao trebalo raditi one su htjele uvijek biti zajedno. Jednako sam ih pazio, svaka je imala svoju noć u postelji, uvijek istim redom. Ponedjeljak jedna, utorak druga, srijedu treća, pa ispočetka. I garantiram ti da je znalo proći po godinu dana, a da niti jednom nisam propustio red. Tako moraš, da se ne bi koja uvrijedila. Sve su me voljele, ali ova srednja nekako najviše, ona bi mi svaku noć noge prala, što je velika čast.
Za kraj je još istakao Hasib koji je imao trinaestero djece, od kojih mu je danas nažalost ostalo samo troje, kako bi opet sve isto ponovio da može početi iz početka.
Neplodnost jedini razlog
Nakon Golubovića, uski puteljci su nas nanijeli do još jednog poliginijskog slučaja. U Mrceljima, mjestu udaljenom desetak kilometara od magistralne ceste Velika Kladuša – Cazin, s dvije žene živi 50-godišnji Osmo Erdić. No, niti on se ne povodi za vjerom, njegovi problemi bili su nešto praktičnije naravi. Naime, ovaj, kako sam kaže, uvjereni SDP-ovac, sa svojom suprugom Katkom, desetak godina nije mogao imati djece, zbog čega je odlučio pronaći još jednu ženu. I našao je Refiku, koja mu je rodila troje djece.
– U ovom kraju ja sam jedini ovakav slučaj. Bio je, kao što znate, nekada i Hasib Čuturić, ali njegovi motivi bili su sasvim drugačiji, a tada je bila i druga »nafaka«, drugo vrijeme, znate. Meni djeca jako mnogo znače i nisam mogao podnijeti da umrem ne ostavivši nikoga iza sebe. Zato sam se dogovorio sa svojom ženom da u kuću dovedem Refiku, da se »udružimo«. I eto, tako već 15 godina živimo zajedno i lijepo nam je. Refika mi je rodila troje djece, dvije curice i jednog dečka. U postelji pazim na svaku, jednu noć sam kod Katke, a drugu kod Refike, iako iskreno, na to puno ni ne mislim, govorio nam je Osmo, koji se također kao i Hasib bavi poljoprivredom, te kako sam kaže, solidno mu ide, sve dok ima dobre volje bit će i njegovih 150 ovaca.
Kako je stanje stvari zbilja takvo potvrdila nam je i njegova vjenčana supruga Katka.
– Lijepo nam je zajedno, brzo smo se navikle jedna na drugu, jer smo se znale od prije. Sve radimo zajedno i nikada se nismo porječkale. Njenu djecu volim kao da su moja, priča 46-godišnja Katka.
– Sve je tako kao što Katka kaže. Slažemo se, fino nam je ovdje, sami smo svoji gazde. Vidite i sami da ste nas zatekli kako zajedno radimo i razgovaramo. Nikada nije bilo nikakvih problema, napominje nam i 41-godišnja Refika.
– Vidite, kao što sam vam rekao, nikada svađe nije bilo, sa smijehom nam dovikuje razgovorljivi Osmo, koji tvrdi kako dvoje starije djece čak više vole Katku, koja im nije prava majka, nego rođenu majku Refiku, dok najmlađi potomak Erdića ipak više voli svoju majku. Kako ne bi bilo nikakve zabune zovu se imenima, dok je samo za Osmu rezervirano uvijek isto ime – babo. Osvrnuo se u ratu dva put zarobljavani Osmo i na predloženi amandman u parlamentu, pa kaže:
– Meni to, prvom ne treba, to treba samo ovim novim muslimanima i vehabijama, koji su pustili brade i misle da su bliže Bogu nego ja. Izglasavanje tog zakona nikako ne podržavam i nadam se da ga neće podržati niti zastupnici u Parlamentu. Za čovjeka je samo jedna žena, osim u slučajevima kao što je moj, gdje nema izbora, jer ponavljam, ja sam se oženio samo radi djece, ni zbog čega drugog. Znate, tradicija i kultura je sada nešto drugačija, mi živimo u Europi i više-manje tako razmišljamo i nema potrebe da se povodimo za nekim tamo »istočnim« primjerima, elaborira Osmo, inače prije rata zaposlen kao referent nabave u Topuskom. Napuštajući njegovo skladno kućanstvo dobacio nam je iste riječi što smo ih čuli i od Hasiba Čuturića – ipak, koliko god sve lijepo bilo, ne bih nikome preporučio da živi s više žena.
Napuštajući nanose snijega kakve Krajina nije vidjela već tridesetak godina i opraštajući se od neuobičajeno otvorenih, simpatičnih i gostoljubivih ljudi, još nekoliko puta smo se prisjetili Osminih riječi – Drugima naš život nije normalan, ali nama jeste.
Post je objavljen 13.02.2005. u 23:24 sati.