- Želim tebe, kao svoju družicu. - napokon je usmjerila pogled u moje lice. Nisam voljela njenu ozbiljnost, izgledala je kao da će me probosti samim pogledom, ujedno me njime milujući, čemu se ne bih protivila.
- M… mene!? - promucala sam zapanjeno, kao da nisam očekivala želju te vrste, kao da nije bilo očito kakvo je ona biće zapravo unatoč svim klišejima koje je poništavala.
- Kao svoju družicu. - na neki način mi se pričinila uvrijeđenom. - Možeš imati sve za čime žudiš, Mira. - šapnula je okrenuvši se prema naprijed, prekinuvši hipnotički utjecaj svojih očiju. - Sve.
Brzo sam počela odmahivati glavom lijevo-desno tako da mi je čupava, zlatna kosa letjela oko glave poput lavlje grive. Zaustavih se vidjevši kako me opet ozbiljno gleda, smrtno ozbiljna. Posramivši se svoje mahnitosti oborila sam glavu, ubrzo osjećajući kako me grli i ljubavnički privija uz svoje tijelo ohlađeno smrću što je već dugo boravila u njemu, smrću koja nije uspjela otjerati um.
- Ne tražim tvoju dušu, - šapnula mi je kroz kosu kako vjetar šapuće najljepše bajke i najužasnije strave po krošnjama drveća koje su im svjedočile. - želim tvoju prisutnost, imati te uz sebe. - zastala je nakratko mazeći svoj ledeno hladni, mekani obraz uz moj zažareni... što mi je godilo, i gadilo mi se jer mi je godilo, a zvučala je sasvim iskreno. Iako sam htjela osjećati kako nije ispravno biti s njom, nešto ovako ugodno i bezazleno nije trebalo biti grijeh. Malo se odmaknula od mene kako bi me gledala direktno u oči. - Veoma si lijepa, buduća družice… - rekla je uz pojavu sjetnog smješka. Nisam joj vjerovala, nikome ne bih vjerovala jer sam izgledala pomalo neugledno u svojoj staroj narodnoj nošnji, osobito kad sam vidjela kako ona izgleda unatoč svoje jednostavne odjeće, te sam sumnjičavo šutjela.
(...)
- (...) Mi nismo vile. Mislim da smo ono čime si nas prvo smatrala. Vampiri. - objasnila je mirno.
Pozorno sam je slušala bez osjećaja užasa, gnušanja i prezira kakve je u meni inače izazivala ta riječ na "v". Čekajući nastavak, legla sam na sofu u isti položaj kao ona. Gledala me ozbiljno, ali s daškom odsutnosti u očima.
- Rekla bih kako nas se ne moraš bojati, ali očito shvaćaš. Ti se ne moraš bojati. Štoviše, ja sam tvoja zaštitnica, a sve dok je tako, neće ti se dogoditi ništa loše; ni danju, a osobito ne noću. - nasmiješila se zatvorivši oči. Spustila je, do maloprije rukom podbočenu glavu na naslonjač i jednu ruku sklupčala ispod sebe, drugu položila pored glave. - Mira, želiš li što ti nudim? Zauzvrat tražim samo malo tvoje ljubav i prijateljstva, tvoju prisutnost u mojoj blizini kada je budem tražila… - otvorila je sanjive oči, vežući me za njihov sjaj. - Budi moja družica. Znaš što sam, ali biće poput mene nije sasvim biće koje odgovara vašim pričama i predajama, iako ste mnogo zapamtili kroz stoljeća. - govorila je zainteresirano o ljudskome rodu, osjećala sam se kao predstavnica svoje vrste koju prije ovoga susreta nisam bila gledala kao vrstu. - Ima mnogo sličnosti između mene i gnjusnih leševa kakvima se vampiri opisuju. - priznala je. - Izgledam li ti mrtvo? - pitala je ozbiljno. - Ne odgovara sve pričama. - odmahnula je rukom. - U njima je uvijek, gotovo obavezno izostavljeno što je svaki vampir nekoć bio ljudsko biće, kako je osjećao kao čovjek i da kao biće koje sad jest osjeća još više, još mnogo više; za neke bude previše, stoga polude. Istina je kako se hranim krvlju i izbjegavam sunčevu svjetlost. Ne namjeravam svoju prirodu suviše zatajivati pred tobom, ne namjeravam ti lagati. Ne nudim ti samo raskoš ove nastambe, nudim ti i ono što sam maloprije spomenula kako bih htjela od tebe. Samo više nego tražim od tebe. - dok je govorila, njezin glas je odražavao čistu tugu; ne bol i samoću, ne patnju, ne neispunjenu požudu za nečim nedostižnim… već tugu koja boli i grize jer je tuga.
- Ali zašto baš mene…? - bila sam zbunjena tolikom naklonošću jednoga čudnoga, zapravo na lijepi način čudnoga stvora.
- Imam razlog koji ćeš jednoga dana saznati, ne kanim sada govoriti o tome. Nemoj se uvrijediti. Zašto ne tebe? - kao da ju je opet snašla radost. Ni trag tuzi od maloprije. Sama je odgovorila na svoje pitanje tražeći inspiraciju među mojim zbrkanim mislima - Jer si bogobojazna, a ja sam leš opsjednut vragom? - nasmijala se tiho. - Nisam ništa vražje, ne klanjam se Đavolu niti vjerujem u njega. - odmahnula je glavom gotovo dražesno trepnuvši.
- Vjeruješ li u Boga? - upitah oprezno, želeći znati.
- Nikada nisam pripadala tvojoj religiji, nikada nisam učena poštovati ljude koji su umrli za svoja i tvoja uvjerenja. Donekle možda i poštujem one bogove koji su štovani prije Krista. - rekla je nježno, sjećajući se prošlosti.
Ljudi koji su umrli za takva uvjerenja…Mora da misli svece. Bogovi koji su štovani prije Krista? Oprosti Akerashi, nikad čula…, poslagala sam njene riječi u razumljiviji oblik, čudeći im se kako sam se čudila svemu oko sebe.
- Koji će biti tvoj odgovor? - pitala je s iščekivanjem.
- Ne znam, Akerashi. - izgovorila sam njeno ime jer mi je ulijevalo potreban mir, s čijim postojanjem se ona igrala zbunjujući me. - Zaista, ne znam. - priznala sam osjećajući se kao zadnje noći kad me ostavila samu na groblju, no uspjela sam se sabrati bojeći se da se ne ponovi. - Ovdje je lijepo… i draga si mi, ali ne želim napustiti svoju obitelj i vjeru. Osobito ne vjeru. Jednoga dana, kada umrem, rado bih otišla u Raj. - iz mene je ozbiljnim glasom govorilo uplašeno dijete, mala djevojčica koja nije znala ništa. - Ne želim u Pakao kad mi dođe čas. Tebe sigurno ne zabrinjava kuda ćeš poslije smrti, ti imaš vječni život. - bila sam očajna, glas mi je pucao pri samoj pomisli na smrt, osobito na ono poslije smrti.
Da sam je bolje poznavala, iz izraza na njezinu licu znala bih iščitati kako bi mi najradije rekla nešto o paklu kao izmišljotini kojom se plaši ljude i tjera ih na krepostan život.
- Imaš vremena koliko želiš. - odvratila je mirno. - Svoje religije se ne moraš odreći, a ni obitelji. - vratila mi je nadu, koju sam brzopleto prigrlila k sebi, uspravivši se u sjedeći položaj na grimiznoj sofi. - Slobodna si, idi kuda želiš, vjeruj u što želiš, slijedi svoja uvjerenja. Svejedno… samo znaj da bi te se tvoja obitelj odmah odrekla ako sazna kod koga si noćas bila. Ja te se nikad neću odreći, makar me proklinjala ili tjerala u grob, što ćeš vjerojatno činiti, ne odričem te se. - naglasila je zadnje riječi, obećavši njima kako ću biti njena.
Napomena: Izbačeni su dijelovi koji su suviše povezani s ostatkom radnje. Što se tiče mjesta, u prvoj sceni sjede na stepenicama, kasnije su u drugoj prostoriji i svaka je na svome kauču.
Post je objavljen 11.06.2007. u 18:18 sati.