Lana Šarić 24-godišnja je dramaturginja, djevojka koja je napisala dvije predstave, «Meso» i nagrađivanu «Ifigeniju», a sada radi na novoj drami. To je sasvim prirodan i lijep tijek karijere, koja je, međutim, do prije nekoliko mjeseci bila sasvim neizvjesna, baš kao i život mlade umjetnice.
Lana Šarić liječila se od leukemije. Iako terapija još traje, bolest se nije vratila, a ona se uspjela vratiti svom životu. Za razliku od Ane Rukavine, novinarke koja je senzibilizirala javnost dirljivim pismom prije svoje smrti, Lana Šarić uspjela se izliječiti.
«Sad kad više nisam bolesna, često mi dođe da ne mislim više o svemu što sam proživjela. Ipak, želim javno istupati jer se na taj način stvari mijenaju, govori Lana Šarić. Želja joj je poboljšati bolničke uvjete, kao i promovirati akciju «Lijek je u nama».
U sklopu te nacionalne kampanje, prikupljaju se uzorci krvi dobrovoljnih davatelja, kao i novac za HLA tipizaciju, kojom se utvrđuje podudarnost krvotvornih stanica s pacijentom kojem je potrebno presađivanje koštane srži. Pojednostavljeno, ukoliko bilo tko da samo dvije epruvete krvi, upisuje se u registar osoba koje su u slučaju potrebe spremne donirati koštanu srž. Transplantacija koštane srži za mnoge je pacijente oboljele od leukemije posljednja šansa za život. Budući da, poput transplantacije organa, samo jedna na sto tisuća osoba u potpunosti odgovara i podudara se s genima pacijenta, svaki novi registrirani član povećava izglede da se pronađe donator čije će stanice tijelo pacijenta prihvatiti.
Radim na tome da više nitko ne mora pisati pisma poput Ane Rukavine. Bilo tko od nas – kad najmanje očekuje- može iskusiti bolest, a ja želim pokazati kako je moguće ozdraviti i da se od leukemije ne mora umrijeti.
«Sa samo 23 godine bila sam apsolventica na Akademiji dramskih umjetnosti, radila sam na svojoj drugoj predstavi, tek sam bila odselila od roditelja i počela živjeti sama. Bila sam sretna, puna energije, i nisam i slutila da ću završiti u bolnici, na odjelu gdje ću upoznati 50 ljudi sličnih meni, od kojih mnogi neće preživjeti», prisjetila se.
Simptome bolesti dugo nije ozbiljno shvaćala. Mjesec i pol dana prije nego što je završila u bolnici, osjećala je umor i klonulost. «Nisam hipohondar, mislila sam. Previše radim, proći će to već. Bila sam slaba i pospana, ali nisam se previše brinula, sve dok nisam vidjela modrice po tijelu koje su nastale zbog manjka trombocita. Upravo sam se bila vratila iz Italije gdje sam skijala po osam sati dnevno. Kad sam stigla, otišla sam na kontrolu krvi i tada su me zadržali na liječenju.»
Suočena s dijagnozom, Lana Šarić počela je s terapijama. Njeni roditelji bili su zabrinuti kako će prihvatiti boravak u bolnici, bojali su se da ona neće izdržati zatvorena u bolničkoj sobi. «Ne znam živjeti srednjim intenzitetom, uvijek sam živjela i radila sto na sat. A onda me snašla bolest od koje godišnje oboli 150 ljudi, bolest koja nije genetski predodređena, a od koje često obolijevaju mladi», priča Lana Šarić o svom iskustvu.
«U sobi od nekoliko kvadrata, ljudima koji su tjednima čekali da se oslobodi bolnički ležaj, kemoterapija iz dana u da ruši imunitet. Zato se soba ne smije napuštati, treba jesti samo sterilnu hranu, a posjete se rijetko primaju jer su bolesnici podložni bakterijama.
Ono što najviše pogodi ljude u bolnici je samoća. Što ako ne voliš čitati, ili ako mrziš gledati filmove? Mene je izvukla moja mašta.»
Lana je, kaže, iz svog boravka u bolnici izvukla najbolje za sebe: «Kratka kosa izvrsno mi je stajala, s kateterom koji mi je virio iz prsnog koša nastojala sam se kretati i razgibavati koliko mogu. Organizirala sam si dan, koristila sam sve blagodati moderne tehnologije, provodila vrijeme na Internetu i cijele dane pisala. Ja sam odlučila od svoje bolesti izvući neku prednost, a nakon završene prve terapije, u velikom stilu pustili su me na premijeru moje predstave Ifigenija.»
Ipak, ne reagiraju svi ljudi jednako. Mnogi od njih se u prostoriji bez sanitarnog čvora predaju očaju, ili u izolaciji izgube volju i snagu. Nakon što je vidjela različite sudbine, roditelje čija djeca nisu ozdravila, kao i liječnike koji unatoč malim plaćama čine sve da pomognu i budu podrška svojim bolesnicima, Lana Šarić odlučila je pridružiti se Zakladi koja je osnovana nakon smrti Ane Rukavine.
«Nikad neću zaboraviti dan kad je Ana Rukavina saznala da joj se bolest vratila. Došla je puna nade, u ružičastoj trenirci s kosom koja je porasla od posljednjeg puta kad sam je vidjela i stršala na sve strane. Kad je doznala lošu prognozu, i dalje se držala uspravno, ali znala je da je situacija ozbiljna. Njeno pismo, i na žalost njena smrt, potaknuli su ljude na solidarnost. Sada se o leukemiji više zna, a ljudi počinju shvaćati da su donacije potrebne jer život može biti nepredvidljiv.»
Kad su Lanu Šarić pustili kući, pridružila se Zakladi Ana Rukavina. «Morala sam nešto poduzeti. Sve što mi se dogodilo, shvatila sam kao privilegiju i priliku da počnem cijeniti život. Svi moji kolege glumci i razni volonteri odazvali su se pozivu da zajedno organiziramo akciju prikupljanja krvi, tako da se registar potencijalnih davatelja matičnih stanica sa samo 154 osobe povećao na čak 23 000 i pridružio se ostalim europskim registrima. To je zbog toga jer smo informirali ljude da ne moraju dati srž kako bi ušli u registar, već samo moraju dati krv. Osim toga, za Anin Rođendan 28. ožujka, u zagrebačkom KBC-u Rebro otvorena je banka krvi iz pupkovine. Riječ je o dobrovoljnoj banci gdje se prikupljaju i čuvaju matične stanice iz pupkovine koja se inače baca. Majke mogu odlučiti hoće li te stanice prepustiti banci da mogu poslužiti svim bolesnicima, ili će uz novčanu naknadu one biti sačuvane za njihovo dijete, u slučaju bolesti. Prije dva tjedna postala sam tetka jednoj djevojčici čija je majka iskoristila ovu mogućnost.»
Na Dan Grada Zagreba, Zakladi Ana Rukavina dodijeljena je nagrada i donacija od 50 000 kuna. «S obzirom da je za tipizaciju krvi u registru potrebno još nekoliko milijuna kuna, otvoren je i telefon za ljude koji žele pomoći u razvijanju sustava doniranja koštane srži. Pozivom na broj 060 9000 od prvog lipnja svatko svojim pozivom dodjeljuje 6,1 kunu za pomoć akciji «Lijek je u nama». Nadam se da više nitko neće morati pisati pisma kako bi ganuo javnost, jer ljudi nisu sebični već samo nedovoljno informirani. Zbog toga ću se ja svoje bolesti prisjećati koliko god bude potrebno», zaključila je Lana Šarić.
Post je objavljen 05.06.2007. u 10:33 sati.