Marketing
Majke ti ga sTallinn
Glavni i najveći grad te luka Estonije, najmanje baltičke države nastale otpuštanjem od majke Rusije devedesetih, u biti je jedno stvarno prekrasno turističko mjestašce
koje svoj brzi procvat bazira na alkoholnom i seksualnom turizmu.
Iako je stari grad vrijedan tri sata hodanja i slikavanja svakojakih čuda arhitekture.
Kako sam preškrt a i imam dovoljno visoko mišljenje o sebi da bi ikad u životu platio seks, iskušao sam ono drugo te se fino razočarao jer su im piva na čelu s razvikanim A le Coqom i Sakuom u trideset okusa, boja, boca, rodova i brojeva – teže smeće.
Zato tisuće finskih posjetitelja deru votku i sve jače alkoholno u kombinacijama s tonicima ili bez ičeg, što se odražava na bauljavim stvorovima koje možete vidjeti svakih deset metara čim padne mrak.
A mrak pada jako kasno.
Najveća većina Finaca (curetci pirsani po cijeloj faci, stariji rokeri te dedeki u natikačama s bilim bičvama) se uopće ni ne iskrca na kopno nego loče na trajektu s vrtićem i kakaonom za cucke uz Cotton Eye Joea i Gloriu Estefan na palubi, pleše u unutrašnjosti broda na šlagere,
igra casino igrice i spava po palubama te se doma vraća s duplo jeftinijim gajbama piva iz djutića.
A kako se do samog pristaništa ne može doći autom, nerijetke su slike da žene u Helsinkiju dolaze po svoje muževe s – invalidskim kolicima.
Osim što Tallinn širokogrudno prima Fince koji sa svojih piva od 5 eura, što na trajektu koštaju 4 (u djutiću 1,5 ali tople, sva sreća pa je Zeljo imao pola litre komovice) dolaze u prekoskandinavski eden po cijeni od 3 eura u prosječnoj birtiji, jako zgodne i uminjene tete
su prisutne na svakom koraku, a kako su miksevi naroda općenito nešto najljepše na svijetu, morate se na svoje oči uvjeriti u ovu turbulenciju plavih skandinavki i jedrih slavenki.
Majko mila...
Jedino što te može razvaginit je to da se iskrcaš u gradu koji slovi za Meku alkoholičara – na Children's day i zabranu prodaje alkohola, što se upravo dogodilo nama, pa nismo mogli do ponoći kupiti pivce u cijeloj državi.
Estonci su jako pristojni i fini ljudi s kojima se da veselo popričati pa i zapjevati sjedeći na zidiću nasred ulice koja je svega 100 metara udaljena od glavnog gradskog trga, gdje smo sreli i cimera iz sobe za svega 13 eura (u Helsinkiju nema ispod 20)
ali ne i zgodne Engleskinje koje su ćorile preko puta nas.
Rekao sam Zelji da smo im se, da nismo sretno zauzeti, mogli uvaliti u krevet s riječima: «Vi hev džast krosd d čenl!»
Joso, stari frend sa zbora nas je vodio na ručak povodom rođendana u najskuplji restoran u zemlji (Olde Hansa) u kojem smo probali kunića s pekmezom od višanja, spajsi brusnicama i ričetom te više nego zanimljivu pivu s medom i travaricom.
A konobarica ko da ju je Vermeer prije seksa sliko!
Osim divnog srednjevjekovnog ugođaja (nema struje, samo svijeće) i gomile kostimiranih konobarica i ljudi (u Tallinnu su se održavali dani starih običaja – tik nakon children's daya, 'bo ih children's day), u mozak mi se urezao i unikatni pisoar. Zakon!
Zasjeli smo na zidić,
dobili karte od Srebrića (nažalost nisu svi navijači bili te sreće pa su njemu i Markoviću skandirali "Nula glasova, ša la la la la...), počeli pijuckat dućandžije i navijat
te slikavat s ljudima na cesti. I ljude na cesti...
Kako je to meni dobro. Uf...
Spot the Croat!
Krenuli smo na stadion pjevajući sa svim navijačkim skupinama koje su prevalile taj fakat dugi put (pozdrav svim ljudima, vidimo se u Andori!), a ostatak ste pročitali pred dva posta.
Na povratku smo se po dogovoru uvalili Josi i Aniti u auto, obišli bajkoviti Vilnius
probali se okupati u Baltiku,
i odustali zbog ledare, te se općenito samo tu i tamo nervirali zbog sitnih gluposti.
Osim što na svakoj benzinskoj sve do Slovačke odnekud izbaulja pet i više satranih kronera koji te žicaju pljugu ili pare, na granici Latvije i Litve skupina graničara ruskog izgovora bez znanja engleskog i bilo kojeg svjetskog jezika zaustavila s neopisivom nadrkanošću.
Sredovječna graničarka nas je uz pasoše tražila i nešto što je zvučalo kao «zdravstveno medicinsko».
Na Josino pitanje «Sorry», bakac se zaderao «Što sorry? Van!». Nakon pola sata pregovaranja i gledanja naših zdravstvenih iskaznica(!), na kombinaciji Ruskog i ruku, shvatili smo da se kroz Litvu mora imati nekakvo njihovo osiguranje, ali kako je kućica di se to trebalo kupit bila zatvorena, nismo preveć žurili i na kraju stigli na vrijeme izać u Poljsku bez ikakvih problema.
Dakle, i u EU vas čekaju sitni pokušaji krađe i šverca državnih službenika. Sramota...
Inače, od Poljske pa naviše, ako vas murija kazni - dobijete uplatnicu koju morate odnijet u specijalnu banku i tek onda doć po prometnu u stanicu. Nije za zezanje, pogotovo ako putujete vikendom...
U Vilniusu, inače, nema mjenjačnica koje rade nedjeljom pa ćete uživati samo u pogledu.
Drugo i veće sranje je put kroz Poljsku koja nema autocestu nego neki polupokušaj sa semaforima na svakih dva kilometra i ograničenjima na 50-80 km na sat.
Nema nadvožnjaka, (ona dva su baš šalovali kad smo prolazili), a najveća su opasnost traktori i auti iz sačekuša – sporednih cesata koje se ulijevaju u našu veliku cestu jer u Poljaka vrijedi pravilo «ako sam ušao na veću cestu, prednost je možda moja".
Sva sreća pa je Joso čeličnih živaca a Anita ga tako dobro navodila da bi nam GPS spavao u gepeku.
Ja bi ubio nekog.
Ne nadajte se da ćete do Zagreba doć za ispod 25 sati vožnje.
Naime, šatro autocesta ide KROZ glavni grad Poljske, pa čak i pored ZOO-a te možete mahat grizlijima dok čekate na milijun i sedamstotisućitom semaforu.
Doma sa žigovima fin, est, lat, lit, pol, ces, slv, hun i sjeverne Hrvatske u dva dana.
Guštaaaa....
Ipak, što dalje i više putujem, sve mi se ljepše vratit kući.
Evo vam slike Finkinja, bando napaljena...
Hvala Josipu iz Primoštena na slikama, te Josi i Aniti na vožnji, slikama i svemu. Vidimo se u Andori!!!
Post je objavljen 12.06.2007. u 08:29 sati.