Nestaju iskričave boje ispred očiju... Nakon par treptaja nestaje i spektra, svjetla, oblika i vidnog polja. Sve ostaje zaleđeno. Kada oslijepiš. Kada više ne možeš vidjeti druge; kada vidiš samo one slike urezane u pamćenje. Iz dana u dan. Iz jednog poraza u drugi. Nestale su figurice sa stalaže. Nema više knjiga na polici, spaljene su sve ulaznice s panoa. Ostaje samo ono malo sitnica koliko je moguće urezati u pamćenje. Koje ionako hlapi. Polako nestaje.
Život mi se cijedi kroz ruke; u ljigavim krpama pada pod noge i otiće... do prvog kanala, pa zajedno sa svim ostalim smećem dalje. Konačno me pobjeđuje. A ja stojim i gledam ga. Čekam da i zadnja kap krvi napusti vene, probije se na slobodu i zavrišti u bolovima, odvojena od tijela. Baš kao i duša. Kraj?
Nije kraj... nije sve tako crno. Ipak postoje i ubojice, i mafijaši, i silovanja i krađe. Postoje nemoćni, postoje siromašni. A daju nam i kugu, spolne bolesti, minimalne plaće. Daju nam sve što mogu da nas pokore, bace na leđa, osvoje, skrše nam ego. Nule. Svi smo mi nule. Nitko ništa ne vrijedi. Dok nam ne prospu crijeva po vrućem asfaltu; dok nam ne zdrobe kost po kost. Žilu po žilu. Živac po živac. Dušu po dušu. Do tada smo nule.
A što dalje? Što postoji iza toga? Što postajemo? Heroji? Velike face iza drške noža? Treba nam patnja; to je očito. Treba nam krv, ubijanje. Da bi mogli i dalje sjediti, zgražati se i listati sve šire i šire stranice crne kronike. To nam je u naravi. To je ono što nas veže za ovaj život. Život koji trošimo beskrajnim životarenjem i umiranjem iz dana u dan.
Hoćemo li se predati?
Hoćemo li nastaviti gubiti i neprekidno se žaliti kako nas gaze? Ili je netko spreman napraviti razliku; postići nešto za sebe i svoje bližnje? Itko?
Nitko.
Samo mrak... Postajemo bića noći. Gubimo sve vrijedne navike, odajemo se porocima i nestajemo u mraku, skriveni iza crvenih očiju. Od plaća ili dima cigarete u koji ispaljujemo svoj život, to nisam siguran. To nitko ne može znati. Bol. Na kraju... ostaje samo bol; samo patnja. Na kraju ostaje samo duša skrivena krpama kože koja drhti i boji se pokazati svijetu. Svijetu željeza i čelika; svijetu noževa i mačeva; svijetu uništavanja i razaranja. Ostaje samo smrt. Ostaje ona tama koju smo stvarali cijeloga života. Dok na kraju ne potonemo u nju do kraja. Smrt.
Nema više disanja; nema više divljenja. Životarimo i preživljavamo... iz dana u dan. Bez ikakve nade u bolje sutra?
Dok ne dođe netko poseban i okrene cijeli svijet naglavačke; dok nas ne zavede i okrene protiv svih crnih misli. Dok ne potakne onu nadu u nama, nadu da bi to moglo biti to. Dok u toj osobi ne vidite izlaz, utočište! Dok ne postanete potpuno njeni i više vas nije briga za ništa, za nikakve strahote oko nas, dok god je ona tu, da vas zagrli i poljubi...
I na trenutak uživate u sreći. Trenutak koji bih htio pretočiti u vječnost. Ili barem onaj dio naše vječnosti dok nas život ne pokopa, na nekoj udaljenoj plaži ispod rastočenog bambusa i nagriženih konopaca. Do tada bih htio da traje. Osjećaj koji dišem... ona koja me sjedinjuje i ponovno čini cijelim. Druga polovica sreće; drugi dio beskraja što ga živim...
EDIT1: eto da proslavim deseti post, malo je tamnije naravi, isto kao i prvi... Fala vam svima koji me čitate...
EDIT2: Bundekijada je prošla zakon, u totalu nas se skupilo 25... ako nekog zanimaju slike nek se regne na cyro board i ima u izlascima tema ;) Toliko od mene i da, to se ponavlja čim prije ;) Pozdrav svima :)
Post je objavljen 10.06.2007. u 22:54 sati.