,babl.blog.hr" />

Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

sudbine "proljećara": ZVONKO i FRANCEK

- revitalizirani post od 10.6.2007.

Zvonimir Komarica, brat banjalučkog biskupa, jedan je od onih istaknutih partizana koji su nakon sedamdeset i prve završili u zatvoru, ako ne i najistaknutiji. Bio je u zatvoru u Kraljevskoj Jugoslaviji, u ustaškom zatvoru, pa je i u komunističkom zatvoru proveo četiri godine. Kao istaknutog mladog komunističkog intelektualca strpali su ga u zatvor već prije Drugog svjetskog rata i bio je jedan od dvojice preživjelih nakon legendarnog bijega iz Kerestinca. Iz rata je izišao s visokim vojnim činom, a zatim otišao u diplomaciju i proveo niz godina u dalekim egzotičnim zemljama. Po povratku je bio jedan od glavnih ljudi u Matici iseljenika, te su se u Matici hrvatskoj radovali kada im se priključio. Postao je jedan od istaknutijih ljudi njezina rukovodstva. Bio je u onoj grupi pohapšenih u kojoj su bili i Đodan i Veselica i Vlado Gotovac i Tuđman i Tomičić. Sve u svemu, uvijek je bio toliko istaknut da su u svakom zatvoru slavili kada su ga strpali iza rešetaka.

Napisao je niz povijesnih, memoarskih, povijesno-memoarskih i drugih knjiga, te mu nakon izlaska iz zatvora nije preostalo drugo nego daleko od javnosti skupljati građu za nove knjige i sređivati bilješke. Često se uvečer nalazio sa užim krugom starih drugova i suboraca, među kojima je bio i Franjo Tuđman, koji mu je bio i susjed, te su igrali preferans, poker i šah, a usput časkali o svemu i svačemu.

Kada je HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom došao na vlast, Franceku nije preostalo drugo nego da napokon nazove i Zvonkeca. Odlagao je to koliko je mogao. Francek nije odviše volio Zvonkeca jer ga je drao i u preferansu i u pokeru i u šahu, ali je Zvonko bio toliko istaknut da to nije mogao izbjeći.

– Zvonko! – zakmečao je Franjo kroz slušalicu. – Pobijedili smo! Red je da u novom poretku i ti zauzmeš mjesto koje zaslužuješ. - Podrazumijevalo se da Zvonko samo treba reći hoće li biti nekakav ministar ili bilo što drugo.

– Lijepo, lijepo – rekao je Zvonko. – Drago mi je da se ostvarilo ono o čemu smo sanjali i za što smo se borili, ali hvala, ja ne bih ništa.

– Pa kako? – zgranuo se Franjo.

– Sjećaš li se što smo razgovarali u Matici prije sedamdeset i prve? Razgovarali smo o tome što bismo mi ako bi došli na vlast, kako ćemo se ponašati kad dođemo, sjećaš se? Govorili smo da nije dobro da politiku vode ishlapjeli starci, da mi nećemo imati na vlasti Metuzaleme kao kineski Centralni komitet. Zarekli smo se da mi nećemo tako, da ćemo napustiti politiku čim prevalimo šezdesetu. Stariji od šezdeset najbolje neka pišu memoare. Mislim da je to bio pametan zaključak, a kako sam već prešao šezdesetu kao i ti, bolje je da umjesto mene dođe netko mlađi i sposobniji, što i tebi od sveg srca savjetujem.

Franjo se osupnuo: – A tako… – I to je bilo posljednji puta što su razgovarali. Više nikada se nisu susreli ni kao susjedi. Zvonko ne samo da nije zauzeo mjesto u novoj vlasti nego ga nikada više nisu zvali ni na proslave obljetnica, simpozije, komemoracije i slične prigode na koje je po svim kriterijima trebao biti zvan, a državotvorni novinari su ga izbjegavali spomenuti i kada je po svemu trebao biti spomenut, te mu je po inerciji i sprovod bio potpuno prešućen.





Post je objavljen 30.06.2015. u 10:00 sati.