Marketing
Tauranga
Prica o Taurangi pocinje prije nekoliko tisuca godina, kada se na prekrasnim plazama sjevernog Novog Zelanda odlucio naseliti vulkan Maunganui. Izdignuvsi se na predivnim plazama vulkan je potopio obalni dio, pa je iza njega nastao estuarij nekolicine rjecica koje su dolazile iz obliznjih planina.
Estuarij je uzivao svoj mir do 1838. godine, kada je velecasni A.N. Brown kupio zemljiste na vrhu poluotoka i tamo izgradio krscansku misiju koja slovi za jednu od najstarijih zgrada na otoku. U to vrijeme potraznja za zemljistem je bila takva da je citav posjed kostao oko 30 dolara.
Malo po malo misija je rasla i dobila najprije prekrasni park sa rijetkim biljem...
...a potom i jos nekoliko objekata koji danas svjedoce o pocecima grada...
Kad su se smirili sukobi europskih doseljenika sa Maorima grad se polako prosirio po omanjem poluotoku uz njegove strme obale...
...a do danas se protegnuo oko zaljeva i postao dom za preko 100 tisuca ljudi. No ipak, grad je sacuvao izvornu arhitekturu iz vremena kad je bio ribarsko i drvopreradjivacko srediste sjevera, tako da njegova glavna ulica jos uvijek izgleda kao ulica u bilo kojem mediteranskom ljetovalistu...
...a i gradjani su puno gostoljubljiviji, ugodniji i slobodniji nego u obliznjoj i razvikanoj Rotorui..
Srediste gradica je The Strand, nesto sto bi u nasim krajevima bila riva i pocinje na ovom malom trgu koji sluzi kao otvoreni shopping mall.
Iako je Strand izgradjen 1902. godine kao setnica i pristaniste za ribarske brodove, luka danas ima samo povijesno-turisticki karakter, jer je promet izmjesten na drugu stranu zaljeva, u Mount Maunagui, najvecu novozelandsku luku kad je rijec o utovarem i istovarenim balvanima.
No, Strand je sacuvao svoj izvorni izgled i jos uvijek mami svojim restoranima i kavanama, viktorijanskim hotelima, parkovima i vrtovima...
Ipak, ubrzani razvoj grada i nedostatak vizije razvoja donio je Taurangi jedno nesvakidasnje infrastrukturno rjesenje. Kad se 1924. godine gradila tzv. "Istocna obalna zeljeznica" grad se vec rasirio po poluotoku i zatvorio sve pristupe luci. Kako su gradski oci tada polagali vise paznje industriji nego turizmu, zeljeznica je dovedena do luckih gatova ni manje ni vise nego preko Stranda...
...a onda kad obala postaje strmija pruga se odvaja preko mosta Matapihi na drugu stranu zaljeva...
Zbilja nesvakidasnje rjesenje, kao da netko prokopa zeljeznicu preko splitske rive ili Straduna. Kao rezultat, dok uzivate u kavi na Strandu satove mozete namjestiti po poslovicno tocnim vlakovima novozelandske zeljeznice...
No, zeljeznica nije imala samo negativan utjecaj. Cetiri godine kasnije pruga je produzena do Waihija, dokle je vec dolazila zapadna pruga iz Aucklanda. Grad je postao povezan sa metropolom i gospodarstvo je procvjetalo. Grad koji je 1885. godine imao tek nesto vise od tisucu ljudi kad je dobio status "borougha" se poceo siriti, da bi nakon Drugog svjetskog rata preuzimanjem uloze glavne luke za izvoz drva i poljoprivrednih proizvoda probio granicu od 20 tisuca i postao city.
Nastavak slijedi...
Post je objavljen 10.06.2007. u 19:31 sati.