Često je ovde jedan dan dovoljan. Jedan dan za prekid, jedan dan za obrat, jedan dan za povratak, jedan da n za promjenu. Jedna misao za jedan dan. Danas, to je ovo.
Odrastao sam na rubu grada. To je ono tamo gdje prestaje asfalt, a dokud dospijeva livada. Naravno, nije kraj civilizacije, ali je kraj grada. Iz moje ulice vidjelo se brdo i livade. Iza moje ulice prestajao je grad.
Nema tu neke strašne priče da se ispriča, samo jedna podsjeta na lijepu mogućnost izbora koju takva pozicija nudi. Upravo onako Ja nisam tu. Ja nisam tamo ni tu... povratak iz grada u prigradsko naselje, suburbiju koja štiti, prijeti i obećava odlazak. Jednom. Uvijek odlazak u perspektivi, nikad povratak. Promjena? Promjena gotovo nikad.. nikad na bolje, nikad dovršeno i nikad ispunjeno. To je balkanski sud - živjet ćete u vječnoj zemlji želja. Bit ćete na rubu grada, ali nećete biti grad.. bit ćete slobodni od grada, ali nećete nikad pobjeći i izbjeći gradskim zlima. Opako proročanstvo neizrečeno ali ostvareno, cementiralo je sudbinu naselja za još koje desetljeće.
Bio je tu planiran vrtić, bila je planirana ljekarna, bilo je planirano još ulica, ali nikada nije ostvareno, nikada se kvaliteta života nije pomjerila. Da, izgrađena je crkva, ali ona ne pripada urbanistički u naselje. To je kao da u predvorje stana lijepo projektiranog stavite balkon. Kako za takva predgrađa nisu planirani kulturni (a u betonskom socijalizmu niti sanjati o duhovnom oplemenjivanju prostora) sadržaji, ostali su asketizirane i vrlo straight edge sredine, lijepih vrtova, bezbrojne kuće bez znaka ičeg drugog, ništa da kvari soc-idilu i jednoobraznost.
U laganom usporavanju, i cementiranju postojećeg stanja u još gore, predgrađe se zatvorilo u školjku iz koje izlaska nema.. nema parkova, nema javnih sadržaja osim kafića koji su nikli doslovno u njenim ćoškovima, nema novosti koje će život učiniti boljim.. znači, baš kao na početku, kad je naselje izgrađeno, i kad su se priče o urbanosti gotovo mogle opipati. I tu stao je socijalizam, presušio, umro, Jović kaže pojeo sam sebe, odumro. Iza njega dođoše nacionalni maroderi da uzmu šta se od malo slobodnog zemljišta uzeti može, na kraju ostade naselje zarobljeno u nakrcanosti kuća. Umjesto dječjeg igrališta sad su dvije kuće, a na livadi je umetnuta crkva sa veeelikim zvonikom. Postoji sigurno još mnogo takvih naselja, nedovršenih, nedorečenih, nekompletnih, nefunkcionalnih.. u kojima je projektant nešto zaboravio... ljudi se dosele, nauče se patiti, i na kraju preuzmu oblik koji nije onaj život koji su htjeli - naselje ih oblikuje po svom nedovršenom i nekompletnom modelu. Ne treba nam ljekarna, ne treba nam dječji vrtić, ne treba nam dom kulture (onaj koji je postojao je u međuvremenu propao u ruševinu opasnu za posjetitelje), ne treba nam sportska ili kulturna dvorana.. ne trebaju nam parkovi, ne trebaju nam javni sadržaji.. imamo dva ili tri kafića, i to je dosta. U međuvremenu su se u tim kafićima obrazovali prigradski ljudi, kako da kulturno prežive u tom naselju. Kako im ništa van tog naselja ne treba, osim veelike kapitalističke trgovine, bolnice i ceste koja ih vodi u daleke poslove i na godišnje odmore i vjenčanja i sportske utakmice.
Post je objavljen 10.06.2007. u 20:11 sati.