''Idemo odavde'', reče Matt nervozno, povukavši me za ruku. Otrgla sam se od njega i zastala nasred hodnika.
''Što je tebi? Čini se da je netko u nevolji'', usprotivila sam se, pokazavši rukom u pravcu iz kojeg je dolazio vrisak. ''Moramo vidjeti što se dešava.''
Po njegovom izrazu lica zaključila sam da se ne slaže sa mnom. Na licu sam mu vidjela da želi otići što dalje od opasnosti... Želi pobjeći. Tek tad sam shvatila da sam se prevarila u vezi njega. Još uvijek je isti kao prije. Još uvijek je ista ona kukavica kakva je bio dok smo hodali.
''Žao mi je, Lexy, ali ja odlazim'', rekao je, okrenuvši se. U nevjerici sam ga gledala kako užurbano ide kroz hodnik. Nisam bila ljuta. Nisam čak niti bila bijesna. Bila sam samo razočarana. Ili ipak...
''U redu, odlazi! Nastavi biti kreten, odlično ti to pristaje!'', doviknula sam za njim, iznenađena bijesom kojim je zračio moj povišeni glas. Zatim sam duboko uzdahnula i krenula prema mjestu odakle je dopirao vrisak... Prema knjižnici. Znala sam da se ne mogu tek tako okrenuti i otići. Možda i jesam kukavica i možda zbog svoje radoznalosti uvijek upadnem u nevolju, ali ovo je bilo jače od mene.
''Halo? Ima li koga?'', upitala sam, odškrinuvši vrata knjižnice. Odgovora nije bilo... Samo tišina. Prevelika tišina. I mrak...
Krenula sam da upalim svjetlo na svom štapiću, ali sam shvatila da mi je ostao u spavaonici. Samo se nadam da nije pao u šape mog mačka Angusa.
Dok sam tako koračala po mraku, saplela sam se na nešto. U djeliću sekunde, našla sam se na podu. Za divno čudo, dočekala sam se na koljena i dlanove. Inače se uvijek prizemljim na nos.
Osjetila sam neku tečnost pod rukama. Neku gustu, ljepljivu tečnost... Obrisala sam ruke o pelerinu, a zatim se pridigla. Dok sam se dizala, napipala sam jedan čarobni štapić na podu. Nisam znala čiji je, nisam znala da li uopće ikome pripada, ali sam ga ipak primila. S njega se takođe slijevala tečnost... Ista ona tečnost u koju sam ja sletjela.
''Ako je Angus bio ovdje, onda je ovo vjerojatno njegovo maslo'', pomislih, upalivši svjetlo na štapiću. Cijela knjižnica se osvijetlila, što je bilo poželjno pošto bih ja vjerojatno još negdje tresnula.
U tom trenu, pogledah u svoje ruke. Užasnuti vrisak se prolomio knjižnicom. Bio je to moj vrisak...
Krv... krv mi se slijevala niz ruke, štapić i pelerinu. I pod je bio preplavljen gustom, crvenom krvlju. Srce mi je udaralo poput bubnja. Toliko sam se prestravila da sam mislila da ću se svakog trena onesvijestiti.
Skamenjeno sam stajala i buljila u pod, kad sam osjetila kako mi nešto kaplje na rame. Kap... pa još jedna kap... pa još jedna...
Znala sam što je to i prije nego što sam se okrenula. Znala sam da je to krv... No, okrenuvši se, ugledala sam još nešto... Nikad u životu neću zaboraviti taj prizor. Sa tavanice je visilo obješeno tijelo... Mrtvo tijelo... Širom otvorene oči Lene Steppe, njezin prerezan vrat i krv koja se slijevala niz napola otvorena usta me je natjerala da još jednom vrisnem... Tko je mogao napraviti nešto tako užasno?
Istrčala sam iz knjižnije koliko su me noge nosile. Nisam željela otići do spavaonice. Nisam željela vidjeti nekoga. Nisam željela razgovarati... Umjesto toga, otrčala sam do ženskog WC-a da se malo presaberem. Sad sam postala svjesna da ovo nije igra...
Umila sam se hladnom vodom i oprala ruke. Skinula sam pelerinu i počela sapunom čistiti krvave mrlje sa nje, ali su mi misli i dalje bile u knjižnici. U knjižnici, kraj Lenina mrtva tijela.
Naposlijetku sam se vratila u spavaonicu. Tamo je, uprkos Gligorićkinim naredbama, bila okupljena cijela ekipa. Lujiza, Melody, Alexis, Tom, Peter, Lepir (doduše, on je spavao), Thanya, Flor, Sonia, Lucius i Barbara.
''Ljudi, nećete mi vjerovati kakva se jebena stvar desila!'', vrisnula sam, lupviši vratima.
''Kakva stvar?'', upita Tom.
''Još jedna učenica je ubijena!'', rekoh, trudeći se da ostanem pribrana.
''Što?!'', vrisnuše Tom, Lujiza i Peter.
''I kako to misliš, još jedna?'', upita Melody.
''Da. Alasea je poginula nesretnim slučajem, zar ne?'', upita Alexis.
Uzdahnula sam i pogledala u Toma, Lujizu i Petera. Lujiza me je gledala onim njezinim Lexy-jebo-te-tvoj-jezik pogledom, dok mi je Tom pokazao da im sve ispričam. Sjela sam se kraj Melody i započela...
Sve sam ispričala... Sve, baš sve. Nekoliko trenutaka, nitko ništa nije rekao. A onda, naposlijetku, netko je progovorio...
''Jebem vas, pričajte malo tiše!'', reče Lepir, a zatim nastavi da spava.
''Uuu, ovo je napeto!'', reče Peter uzbuđeno. ''Nisu ovdje čista posla!''
Flor se kiselo nasmiješila. ''Ne, ovdje su posla tako čista k'o da si ih oprao Arielom!'', uzviknula je i gađala ga jastukom.
Alexis je, za divno čudo, bila ozbiljna. Ustala se sa kreveta i naslonila se na zid, odmah kraj otvorenog prozora. ''Imam loš predosjećaj'', reče ona, dok joj je hladni vjetar mrsio kosu.
''Pitam se što će nam profesori slagati ovaj put'', progunđao je Peter.
Dobili smo odgovor na to pitanje već sljedećeg jutra. Monstrum je objavila da je učenica Lena Steppe popila neki otrovan napitak, te da će do daljnjeg biti u bolničkom krilu kod madame Nicolson.
Annabelle upita:''Kad ćemo ju moći posjetiti?''
Monstrum se naglo zbuni, a zatim reče:''Žao mi je, gospođice Granger. Ali bolest je zarazna.''
''Znala sam da će to reći'', šapnu mi Thanya.
Tada mi je sinula ideja. Povukla sam sve svoje prijatelje k sebi i rekla:''Slušajte, poslije prvog sata svi dođite na glavni hodnik. Otići ćemo do madame Nicolson.''
''Čemu to?'', upita Flor.
''Možda ćemo izvući neke informacije od nje. Znate kako je brbljiva'', rekoh.
''Ah, da kužim!'', odvrati Lujiza. ''Tražit ćemo da posjetimo Lenu, pa kad shvati da sve znamo...''
''Tko to tamo mjauče?'', siknu Monstrum, gledajući u našem pravcu.
''Mi!'', odvratila sam.
''Pazite se, gospođice Slytherin. Dobro se pazite'', uzvratila je ona bijesno, kako to i obično čini.
''Nju zbilja treba poslati u mirovinu'', čula sam Soniu kako govori.
''Da. Pod stresom je'', dodade Barbara.
Lepir frknu. ''Pa i vi biste bile da vam u školi ubiju dvije učenice. A sad se stišajte i pustite me da spavam!''
Post je objavljen 10.06.2007. u 11:34 sati.