Bila je lijepa. Mislila je to o sebi. Za većinu populacije, barem one muške, bila je jebozovna.
Ljepota je ipak nešto drugo. Voljela se i fino oblačiti, sjediti na kavi s prijateljicama i dozlaboga lamentirati o tome kako ona koza ima istu majicu kao i ona i kako se eto njoj tange bolje ističu jer je guzica od one glupače premlohava.
U isto bi vrijeme glumila profinjenu intelektualku potkrepljujući to sa nekoliko stihova E. A. Poea.
Anabel Lee po mogućnosti jer je Gavran predugačak da ga se zapamti.
Voljela je glazbu, ali ukus je diskutabilna stvar. Voljela je Chrisa Reu i Eaglese kad ju se pitalo, ali je češće išla po koncertima Thompsona i pjevušila Škoru nego što bi to ikom priznala. A i Ceca se znala zalomiti koji put no to se nije smjelo niti znati, a kamoli predbaciti.
Voljela je ulaziti u filozofske spike bez imalo razumijevanja onoga što govori, ali s nekoliko latinskih izraza ne ispada se pametan. Niti cool. Baš naprotiv. No, sve njene prijateljice su bile od slične sorte pa joj nitko to nije rekao.
Upoznali smo se u srednjoj školi. Koja je to škola bila nije važno. Za razliku od toga da je sa 16 izgledala kao da ima barem dvadeset i pet, a uske traperice činile su njenu tvrdnju o tangama sasvim lako dokazivom. Ma ustvari, činile su one još štošta lako dokazivim, ali zasad neću prelaziti granice dobrog ukusa.
Prvi smo se put poljubili na terasi kafića iza škole, a tad sam bio sasvim mlad i nisam točno znao što radim ni kamo bi s rukama. Laknulo mi je kad sam vidio da ne zna ni ona. Izrecitirala je Voćku poslije kiše i sjećam se da sam pomislio kako je jako pametna.
Nije previše cijenila iskrenost, mada bi to odmah demantirala kad bi se suočila s tom tvrdnjom. Tražila je nekog da bude uz nju kad joj treba, ali samo u jednosmjernom slučaju. Ova je zemlja previše uložila u ceste da bi još i ona gradila autoputove. Nakon tog prvog poljupca i koketiranja koje je trajalo neko vrijeme nismo se vidjeli nekoliko godina. U međuvremenu su priče o njoj počele kružiti gradom, a varirale su od redaljki na mondenim mjestima, do pojavljivanja u Big Brotheru i naslovnicama novina. Postala je pripadnik zlatne mladeži u koju se ja nikad nisam mogao ubrojiti.
Sreli smo se sasvim slučajno u predvorju Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Ne volim ići tamo jer mi sve djeluje umjetno i nikad nisam mogao učiti na takvim mjestima. Sjedila je s prijateljicom u kafiću knjižnice dok je komentirala kako mrežaste čarape nikako ne idu sa haljinom djevojke ispred nje. Prišao sam joj s leđa praveći se da ne znam tko je ispred mene i nonšalantno zatražio torbu. Okrenula je svoje prenašminkano lice prema meni i kao da smo najbolji prijatelji savršeno odglumila oduševljenje. Uspio sam suzbiti negativan šok i refleks povraćanja, pa sam se odlučio praviti da se ništa nije dogodilo. Nasmiješio sam se i ja njoj istodobno se smijući i njoj i svojoj licemjernosti. Od šminke su mi na rukama ostali tragovi, kao i naš susret koji je bio samo trag nečega. Moje naivnosti i onoga što je, možda, moglo biti s jedne; i njenog glumatanja i fraza s druge strane. Danas su drugi dani, svijet više ne izgleda tako ružičast i, kao da sam vezan izolirkom, promatram sve iz neke druge perspektive. Ne tražim više točku da pomaknem svijet, sad imam nekog za koga se hvatam jer je svijet pomaknuo mene. A za ostalo, za žene poput one hipotetske o kojoj je ova priča, pravim se da ne postoji. Da se nije dogodilo.
Post je objavljen 16.06.2007. u 12:39 sati.