dragi, evo opet ja razmišljam o našoj platonskoj ljubavi, i ovaj hladan zid mi pruža okrilje. Misli me omamljuju tako da poželim zaspati zauvijek i pobjeći od vremena, ali ne, osjećam se kao zatočenik koji ne može tek prespavati smrtnu kaznu. Možda je to strah, ne, ipak mi smo najprirodnija međusobna ovisnost koja postoji, zar ne? Kažu da ljubav nadvisuje sve norme zdravog razuma; ne žalim života za mog lijepog arhanđela. I ovi trenuci su rijetkost, unikatna slučajnost kada se pokušavam suočiti sa svom svojom ništavosti. Ta tužna smirenost, dragi ona tako nenadano dolazi. Smijem li te zagrliti, samo na trenutak, da se sakrijem od života?
Post je objavljen 09.06.2007. u 18:07 sati.