Ostao sam nepomično stajati još neko vrijeme na onom istom mjestu gdje je do maloprije stajala ona. Bio je ovo prvi put da sam joj prišao na samo nekoliko centimetara, a ona je i dalje živjela nesvejsna mog postojanja. No to me nije boljelo, kao da mi nije stalo do toga, kao da se događalo izvan mene i da me se ne tiče. A znao sam i zašto. Iz oluje života, a moj život je bio prava oluja, iznio sam samo nekoliko misli, ali nijednog osjećaja. Već odavno ne živim srcem, nego glavom. No, tako je vjerojatno i bolje za samotnjaka poput mene. Zaokupljen svojim mislima i filozofijama, koje sam pokupio onda u Nepalu, odlučio sam poći do njezinog dvorca. Današnji ljudi, moderni, nazivli bi ga vilom. Ne znam zašto – niti je bio malen poput vile iz bajki, niti je izgledao nježno i privlačno. Bio je među drvećem, a ne uz put poput mnogih drugih kuća. Dok su se drugi trudili pokazivati svoje kuće, ona je svoju pokušavala držati dalje od očiju svijeta. Kao i ja, kao i bilo koji drugi vampir. Opet sam se vratio na razmišljanja o osjećajima i shvatio da mi je zapravo bolje ovako. Život je komedija za one koji razmišljaju, a tragedija za one koji osjećaju. Sven je bio živi dokaz toga.
- Sven?
Već sam bio kod dvorca i ovaj put imao sam što za vidjeti. Pred dvorcem su bili Latta i... Sven. Ne mogu vjerovati. Kakva li je to slaba budala. Svjesno odabrati ovakav život umjesto normalnog ljudskog. To je moglo značiti samo jedno. Sven je upravo dospio na moju crnu listu. Bilo bi mu bolje da se pripazi.
Ariti još nije bilo ni traga.
- Vjerojatno se negdje hladi. – pomislio sam. No to me sad nije bilo briga. Moja 'briga' sad je bila Latta.
- Prokleta mala dvolična lažljiva kuja! Njezino vrijeme je prošlo. Ona je prešla prag moje strpljivosti.
Bio sam spreman skočiti dolje kad mi je nešto preletjelo iznad glave. Arita se vratila. Ovo bi moglo biti zanimljivo. Nisam mogao čuti što govore, ali Arita je djelovala prilično smireno. No znao sam da je to samo prividno jer čak i ako bi ona to mogla mirno podnijeti, njezina prirodna, urođena okrutnost sigurno nije. Poslala je Svena u dvorac, Latta je ostala s njom. Kada je Sven ušao u dvorac, Arita je raširila krila. Tako znači. Nije najokrutnija kazna, ali može proć. Latta će prvi put raširiti svoja mala ljigava krila. Sjećam se te boli. Koža se para na živo, a bol se širi cijelim tijelom. Ne postoji laki način da se to napravi. Začuo se tihi krik, a na Aritinom licu pojavio se osmijeh.
Otisnule su se i poletjele. Arita kao da je hitala u zagrljaj noći dok je Latta izgledala kao mrtva lovina ogromnog sokola. No nije ni glasa pustila. Prvi put sam prema njoj osjetio nešto poput divljenja. Kakva li samo grozna volja pokreće to stvorenje. Sletjele su na čistinu izvan nekog sela u blizini grupe drveća. Latta se strovalila na pod i pokušala ostati tamo. Arita joj to, naravno, nije dopustila, niti je propustila priliku da je izvrijeđa.
- Ustani! Poput kakvog slabića padaš na pod! Pokaži da si dostojna našeg klana!
- Arita ne mogu!! Boli me sve! – odgovorila joj je Latta.
Odjednom se začuo zvuk motora, čuo se jasno i glasno.
- Ti da si se digla dok se vratim. A ja se idem malo... zabaviti.
Nisam mogao vjerovati. Arita će nekoga ubiti iz čiste zabave. To sam očekivao od svih, samo ne od nje. Znači li to da će i ona dospijeti na 'popis'? Hoću li jednoga dana morati žrtvovati nešto 'svoje' za veće dobro. Prvi put u životu bio sam zbunjen. Nisam ni primijetio što se događa. Kada sam se napokon izvukao iz nepreglednih dubina svojih misli imao sam štošta vidjeti. Arita je bila vezana za drvo ne daleko od mene dok je Latta nepomično gledala u nju. Strgnula joj je crnu košulju, zatim crnu majicu i ponovo se zapiljila u Aritu. Sada se jasno vidjelo da gleda točno u mjesto gdje je bilo Aritino srce.
- Gaduro mala! Kako se usuđuješ? Ja sam tvoja gospodarica, ja sam tvoja stvoriteljica. Kako se usuđuješ!? – iako zavezana, bespomoćna, Arita se borila
- Ti mene to pitaš? Pogledaj kako si se ponašala prema meni. Ne zaslužuješ biti predstavnicom klana i svih nas! Misliš da si bolja i pametnija od nas...
- Oho, Latta se pobunila protiv autoriteta, opet. – pomislih. Ali ovaj put je znala što govori, znala je da govori istinu, a znao sam i ja. Kao da su se od onih riječi 'A ja se idem malo... zabavit' razbile sve moje iluzije o Ariti.
- Balavice glupa! Ne znaš o čemu govoriš! Ništa ne znaš! – Arita je bila uporna.
U tom je trenutku Latta zgrabila neku granu koja je bila pretrgnuta na pola te je jedan dio bio savršeno oštar.
- Nećeš se usuditi. – rekla je Arita, pomalo nesigurna.
- Sad ćeš vidjeti i sama. – odgovorila joj je Latta dignuvši granu visoko u zrak zamahnuvši njome.
Prije nego sam stigao išta pomisliti, gotovo instinktivno, našao sam se iz Latte i svom svojoj snagom udario je po glavi. Onesvijestila se i cijelom težinom pala na Aritu. Mjesec je bio iza mene tako dami je lice u potpunosti bilo u mraku. Prišao sam Ariti s leđa izvadi nož i prerezao konop. – Odakle ovdje taj konop – mislio sam u sebi. – Zar je moguće da je mala to planirala cijelo vrijem. Dodao sam Ariti košulju i ona ju je obukla.
- Tko si ti? – upitala me.
Šutio sam i nijemo je gledao. Prvi put sam imao priliku pogledat je od glave do pete. Znao sam da će joj vjerojatno biti neugodno, no nije me previše to diralo.
- Tko si ti? – upitala je oštrije, odlučnije nego prvi put. Očito je bila uzbuđena i pod dojmom. - Zašto samo šutiš, zar si nijem?
- Nisam. – odgovorih kratko i jasno.
- Onda? Tko si? I zašto si mi spasio život? Nisam te to tražila.
Bila je poprilično osora i gruba. Iskreno, nisam očekivao ništa drugo, ali onaj ljudskiji dio u meni morao je znati:
- Zašto si takva? Upravo sam ti spasio život.
- Nisam te to tražila. – brzo je odgovorila, zaletjela se prema čistini i poletjela.
U međuvremenu mala Latta dolazila je polako k sebi, no bila je vrlo uzdrmana. Činilo se kao da ima strašnu glavobolju.
- A što ću s tobom? – zapitao sam, ali ne očekujući odgovor.
- Ja... – pokušala je nešto reći, no opet se onesvijestila.
- Ti ideš sa mnom.
Pokupio sam konop kojim je do maloprije bila vezana Arita, zavezao sam Lattu, prebacio je preko ramena i krenuo prema svojoj kući.
– Od sada živiš kod mene, možda mi jednog dana poslužiš.
Ne sjećam se što mi je tada prolazilo glavom, ali imao sam osjećaj da je ovo možda početak nečeg, nečeg novog... u svakom slučaju drugačijeg...