Sjedim i gledam kako muzika
teče kroz note i razmišljam
kako ubija svaku osobu koja je sluša
Razmišljam kako svako tko pati od te
osjećajnosti pada još dublje u rupu
i jednostavno ga boli i steže srce
Postat će jači,ali sada se osječa kao najmanja
osoba ili čak stvar na svijetu.
Iako je osobi taj osječaj odbojan,ona
ga se neće riješiti odnosno ne želi riješiti
jer ima trenutaka za koje se isplati živjeti
i za koje ona ili on imaju najljepše osmijehe.
U tim nekim trenutcima ljudi daju svoje srce i
dušu za samo jedan pogled,za samo jedan neprimjetan
dodir,za samo jednu neprimjetnu riječ,za samo jedan
neprimjetan osmijeh.Dišu njegov/njezin zrak i govore
si iako su nekome samo osoba,njemu/njoj su cijeli cvijet
i kako suze liju svaki dan za njih i kako ne zaslužuju tu sretnu bol.
Bacaju tintu i olovku na bijeli papir koji odjednom postaje neprimjetan
od sve te crnine.Osječaji postaju jači,ali ih osobe sve manje zamijećuju.
Ljubav je takva-nemilosrdna i lijepa i mogu vam samo reći da
upravo kroz sve ovo upoznali ste osobu koja zna da ljubav boli!
Post je objavljen 08.06.2007. u 13:36 sati.