Neke žene je teže zadovoljit. Takve žene vole mene. Ne volim previše lajati o tome, ali Marijina sranja više nisam mogao podnositi. Zadnjih par dana počeo sam vrtiti neki film po glavi da ju više ne volim.
Prebrzo sam prihvatio istinu kad sam slučajno umjesto u firmi ostao u krevetu. Marija se vratila iz grada s Dubravkom, najboljom prijateljicom. Slušao sam njihov razgovor, blago mamuran jer sam sinoć pio gemišt. Uz kavu su sve počele. Dubravka je deblja djevojka i mislim da nikada nije imala dečka, ali ne zbog debljine, nego zbog nacionalnog kompleksa, mama joj je bila srbin.
- Kako je Željko?, pitala je Duda za mene. Nisam čuo odgovor od Marije u očekivanom vremenu. Dubravka nije htjela ponoviti pitanje istim redoslijedom da ne ispadne dosadna pa je pitala: - A jel Željko na poslu? - Je, radi. - I? Kako vas dvoje? Marija je opet malo stajala s odgovorom, a ja sam se uozbiljio ispod jorgana i prvi puta pribojao da je moj seksualni odnos s Marijom ozbiljno ugrožen.
- Ne znam. Slabo razgovaramo. U početku je bio toliko pažljiv i pazio je na svaki detalj, svaku sitnicu bi smislio i lijepo upriličio. Ne bi znao stati pričati duhovite zezancije i uvijek bi me od srca nasmijao. Danas to nije Željko u kojeg sam se zaljubila. Bojim se najgorega.
Srce mi je u strahu zatitralo. Dani spolnih užitaka su završeni!
- A zašto ne razgovaraš s njim o tome? Razgovor uvijek pomaže, savjetovala ju je iskusna Dubravka, debela krmačica što doručkuje svinjsku mast, a umjesto kave pije suncokretovo ulje pomiješano s toplom majonezom, užeglom.
- Nisam pametna. Željko nema snage za ništa, a kamoli jedan razgovor o nama. Toliko ga volim, a on jednostavno kao da me nema. Nije mi jasno zašto je sa mnom. Gdje je tu onaj njegov čvrsti karakter što me je osvojio? Tako je uvjerljiv bio, na tren bih pomislila ovo je čovjek mog života, želim njegovo djete, želim da budemo obitelj... ali to nije tema o kojoj on može pričati. Nekad je tako nezreo.
Zašto to sve ovoj debilnoj kravi priča? Osjetio sam prokletu istinu u njenim rečenicama, temperatura u glavi je narasla, pojavila se gorka grižnja savjesti i trenutak neosnovane krivnje, skvrčio sam se pod jorgan, dotakla je moj feminizam, ali samo nakratko. Znao sam da su žene kurve pa sam nastavio slušati.
- Moji starci su se rastali kad sam imala 12 godina. Najradije se ne bih udala nikada, ozbiljno ju je tješila Duda.
- Ma nije sve ni u braku, meni je važno razumijevanje, pa makar nikada ne natakla usrani prsten na ruku, liberalno je govorila moja Marija. - Zašto se dvoje ljudi ne bi moglo razumjevati potpuno i dugo? Zar je to sasvim nemoguće? Bojim se svakog verbalnog poteza. Neke stvari se ne rješavaju razgovorom.
Drago mi je što je razgovor došao do točke kada Dubravka kaže da mora ići kući na ručak, jer ovo je za nju previše. Kakva prijateljica! Mogla se bar pravit da ju razumije i da je sve to prošla unatoč neiskustvu, koje je nevažno jer je patetika tu i sada, važno je isplakati se. Baš bih bio žena malo. Dubravka je otišla, a ja sam virio kroz vrata spavaće sobe i gledao Mariju. Sjedila je za stolom u kuhinji, pušila je i pila kavu, crnu, slatku u velikoj šalici. Razmišljala je, a ja sam se došuljao joj se iza leđa i poljubio ju.
Željko Tetrapakšu
Post je objavljen 07.06.2007. u 23:21 sati.