Marketing
...uvijek sve završava bliže bolu...
...i've been looking so long
at these pictures of you
that i almost believed that
the pictures were all i can feel...
Jest, teško je samo tako nastaviti dalje. Teško je napraviti novi korak koji mora biti duži ili kraći od svih ostalih, svih koje si znao prije, a sad više ne koriste ničemu. Više staza nije ista, više nemaš jednaku snagu kao prije, više nemaš jednaki potporanj. Nemaš nikog tko će ti čuvati leđa. Okrećeš se, okrećeš, vrtiš se ukrug, dozivaš i vrištiš, ali sve što dobivaš nazad jest jeka svog glasa. I jedno vrijeme samo stojiš, zbunjen i sam, pogledavaš naokolo da shvatiš što se događa, kako si se našao tu, nasred tog prašnjavog puta sam, tako sam da nisi ni svjestan samoće. Srce ti počne glasnije kucati u različitim ritmovima da utiša tu strašnu tišinu da dobiješ dojam da još nekog tu ima. I cijelo to vrijeme samo gledaš naokolo, ali ništa se ne događa...
Tad shvatiš da moraš nastaviti dalje. Moraš, zar je moguće samo stati i pustiti da te vrijeme zaobilazi? Ne, ne zaobilazi, ali da jednostavno ne obraćaš pozornost na sve što se događa? Ti si stao, stao i ne želiš više, kažeš si, sad mi je dosta, ovo je dosta, ja više neću učiniti ni jedan jedini korak, čemu to i zašto kad će svejedno nešto doći što će me unazaditi...
Onda ugledaš kap kiše, čuješ kako pada, osjetiš taj opijajući miris prve kapi kiše ili začuješ melodiju sunčeve zrake koja ti pada ravno u oči i tjera te da se nasmiješ jer te škaklje vjetrić i počinješ shvaćati da će možda na idućem koraku biti sve bolje, da te čeka nešto nevjerojatno, nešto još neviđeno! I poželiš učiniti taj korak, novi korak, ali osjetiš strah. Ruke ti se znoje i tresu, preispituješ se i što je najgore... prisjećaš se... Prisjećaš se kako je teško bilo kad si pao, kad si ostao bez svog potpornja, kad si se okretao oko sebe i vapio za nekim, ali nikog nije bilo i ne želiš više nikad prolaziti kroz to. Ne želiš više nikad osjećati da su ti vlastite suze najbolji prijatelji i više nikad ne želiš osjetiti tu bol gubitka nekog. Toliko je lakše bilo samo stojati i ne činiti ništa, ali shvaćaš da nemaš ništa od toga, ponekad se mora riskirati. Ali strah te, kvragu, usadili su toliku bojazan u tebe da ne možeš smoći snage da učiniš taj prvi korak! Da nastaviš dalje! Jest, teško je samo tako nastaviti dalje. Gledaš kako su mnogi odavno nastavili dalje, ne sjećaju se više ni da li su ti oči bile plave ili smeđe ni da li je tvoj najdraži film Casablanca ili Zameo ih vjetar. A ti sve pamtiš... I još se sjećaš mirisa njihovog zagrljaja i brzine otkucaja srca dok su bili pored tebe... I to ti pomalo daje snage, taj prkos u tebi govori ti da i ti moraš biti takav, samo nastaviti dalje, prvi korak je najteži, kasnije će biti lakše, samo učiniti prvi korak je teško... Progutaš knedlu i učiniš, napokon zakoračiš. Veliki uzdah i još veći izdah. Još si tu, još si čitav, ali svejedno se bojiš, ljudi mogu tako jako povrijediti, nisi siguran da si već sposoban da nastaviš, ali moraš.
...sad te se samo rijetko sjetim
prolaze dani, vrijeme leti...
I danas ti se tresu ruke, makar manje nego tog dana kad si učinio novi korak, nastavio nakon dugo vremena i nekako znaš da ćeš biti u redu, da će prestati boljeti samo si trebaš dati vremena. Jer, i dalje boli, da, oh, kako boli kad vidiš koliko nekom nije stalo i kako sve što ćeš odsad pa do kraja života gledati jesu njihova leđa i dok budeš prolazio pokraj njih čut ćeš tišinu njihove hladnoće i pitat ćeš se gdje su oni ljudi koje sam obožavao, dizao u nebo, za koje sam bio siguran da će ostati vječno stajati uz mene. Gdje su nestali?
Prijatelju, nemoj se više to pitati, jer nisu zaslužili. Okreni se i nastavi dalje, dok god im budeš davao šanse, oni će ti produbljivati rane i one će trajati duže nego što će boljeti srce jer ih više nema. Vrijeme može zaliječiti, zaista može, nakon nekog vremena više nećeš osjećati tu zagušujuću bol, ali moraš ih pustiti, ne vraćaj se ljudima koji te ne žele. Prijatelju, reci im zbogom.
...kako se poruše sni
a isto smo sanjali...
Post je objavljen 07.06.2007. u 19:17 sati.