U Ryokanovoj potvrdi(inka) o prosvjetljenju(satori),njegov učitelj
Kokusen(umro 1791) napisao je:
"Ryo je naizgled budalast,ali on prelazi široki Put;
Neometana,tko ga može odgonetnuti ?
Predajem ovu svjedožbu zajedno sa štapom od
planinskog drveta;
Ma kamo se zaputio zadržat će mir stečen unutar
ovih zidova."
Kada je nakon godina lutanja posjetio grob svog prvog učitelja
Omori Shiyoa(umro 1791) napisao je ovu pjesmu njemu u spomen:
"Stari grob skriven u podnožju pustoga brežuljka,
Zarastao u gusti korov što nesmetano buja iz godine u godinu;
Nikog više nema da se brine za grob,
I tek ponekad slučajno prođe koji drvosječa.
Nekoć mu bijah učenik,dječarac kuštrave kose,
Upijajući znanje od njega pokraj Uske Rijeke.
Jednoga jutra,pođoh na svoj samotnički put
I godine protekoše među nama u šutnji.
Sad se vratih i zatekoh ga gdje počiva.
Što da učinim u čast pokojne mu duše ?
Izlijevam posudu čiste vode na nadgrobni kamen
I tiho u sebi molim za njega.
Sunce naglo iščezava iza brežuljka,
I ostajem okružen urlikom vjetra u borovima.
Nastojim se otrgnuti ali ne mogu;
Bujica suza natapa mi rukave."
Dok je boravio u Entsu-jiju,zen hramu smještenom na brežuljku
iznad luke Tameshima(danas prefektura Okayama) kod učitelja
Kokusena,dojmio ga se redovnik po imenu Senkei.Ovo je jedini zapis
o tome čovjeku da je ikada postojao.
"Svećenik Senkei,pravi čovjek Puta !
Radio je šutke-bez suvišnih riječi
Trideset godina je proveo u zajednici Kokusena.
Nikad nije meditirao,nikad čitao svete tekstove,
Nikad nije rekao ni riječi o budinu Putu-
Samo je radio na dobrobit sviju.
Vidio sam ga,ali ga nisam zaista vidio;
Upoznao sam ga ,ali ga nisam zaista upoznao.
Ah,nije ga moguće oponašati,
Svećenika Senkeija,pravog čovjeka Puta !
Život mi je siromašan,
No duh mi je tako bistar
Dok mi prolazi
Dan za danom
U ovoj kolibi od trave.
Poput potočića
Što si pronalazi put
Kroz raspukline obrasle mahovinom,
I ja,smireno
Postajem bistar i proziran.
Kad su sve misli
Isrpljene
Kliznem u šumu
I skupljam
Hrpu rusomače.
Ne mogu reći
Da se ne želim
Družiti s drugima
Ali živjeti sam i slobodno
Bolji je Put za mene.
Oh,da je bar moja redovnička halja
Dovoljno široka
Da okupi sve
Ljude što pate
Na ovom plutajućem svijetu.
Berući ljubice,
Uz cestu rastrešeno sam
Ostavio moju zdjelicu-
O jadna moja zdjelice !
Zaboravio sam opet svoju
Zdjelicu za prosjačenje-
Nitko te neće uzeti,
Sigurno te nitko neće uzeti,
Tužna moja zdjelice !
U zimi 1830.Ryokanovo zdravlje se pogoršavalo.
Ryokan se poslužio poezijom da se požali:
"Ovo je stanje o kome je
Lako
Razgovarati,
Alo ova tekuća crijeva
Me ubijaju !"
Preminuo je u rano jutro 6.siječnja 1831.
"Što će ostati kao moja baština ?
Cvijeće u proljeće
Kukavica u ljeti
I grimizno lišće
Jeseni.
--------------------------------------------------------------------------
* Izvor:John Stevens,Tri klasika zena,Ikkyu,Hakuin,Ryokan,Zagreb,
Društvo hrvatskih haiku pjesnika,2000.
Post je objavljen 07.06.2007. u 14:47 sati.