Pamtim još uvijek njegove male ručice koje je dizao u vis pitajući me gdje mu je tata. . .nastojala sam ga bezuspješno uspavati odgovarajući da je tata na nebu. . .da nas gleda sa neba i da ćemo jednog dana svi otići na nebo. Slijedio bi niz dječjih pitanja na koja nisam znala odgovore . . .na kraju bi rekao da se molimo za njegovog tatu. . .koliko ga je samo volio. . .Jednim nesretnim događajem njegov tata je otišao sa ovog svijeta ostavljajući za sobom ženu i dvoje djece male djece; šestogodišnjeg dječaka i dvogodišnju djevojčicu. . .dugo smo bili u šoku. . .Nakon nekoliko dana odlučili smo dječaka; mog nećaka dovesti k nama objasnivši mu da će neko vrijeme živjeti kod nas. . .rekla sam mu tu će ti biti lijepo; igrat ćeš , jesti , spavati, vodit ćemo te sa sobom kud god budemo išli, sve dok mama neko vrijeme ne posloži svoj život. I tako je moj nećak sve više ulazio u naš život, a ja , njegova teta davala sam sebe , samo da mu svaki trenutak njegovog djetinjeg života bude ljepši. . .iako mu tatu nisam mogla zamjeniti. Jednom prilikom je rekao „ bolje da ste mi vi mama „ treba li više riječi. . .ljubav i povezanost se osjećala i bez riječi. . .
Bio je uvijek nasmješen i luckast dječak kojeg su mnogi kažnjavali zbog malih ispada, gluposti i brzopletosti. . . Danas je to ozbiljan dječak tek ušao u pubertet; pametan ,snalažljiv, sposoban. . . jednostavno lijepo je sve ispalo. . .ponosna sam na njega. . .
Uostalom da nije bilo njega, njegove dosjetljivosti, naše povezanosti, ne bi bilo ni ovog mog pisanja na blogu. . .
Post je objavljen 07.06.2007. u 10:50 sati.