Najčudnija stvar je valjda to što se do polovine 3. stoljeća kršćani uopće nisu zanimali za Isusovo rođenje. Zbog toga nisu nađeni u natpisima, skulpturama i freskama iz prva tri stoljeća nikakvi tragovi koji bi se odnosili na Isusovo rođenje. A u 4. stoljeću bio je Isus predstavljen u katakombama sv. Sebastijana kao novorođenče zavijeno u pelene na egipatski način, s oreolom na glavi, s Josipom i Marijom, volom i magarcem sa strane. Bila je to kompozicija nesumnjivo inspirirana kultom Izide, kao i apokrifima Novog Zavjeta.
Tek rimski biskup Hipolit odredio je 2. siječnja kao dan Božjeg rođenja. Kasnije su predlagani i drugi datumi, kao, primjerice, 25. ili 28. ožujka; 18. ili 19. travnja; 20. svibnja. Na Bliskom istoku i u Egiptu slavljena je godišnjica rođenja 6. siječnja. U Jeruzalemu su se držali ovoga posljednjeg datuma sve do 549. godine, a armenski kršćani ga se drže do današnjega dana.
Iz dokumenata proističe da je tek u prvoj polovici 4. stoljeća latinska Crkva počela službeno slaviti Isusovo rođenje 25. prosinca. Čime se vodila birajući upravo ovaj, a ne neki drugi dan? To je upravo zimski solsticij, kad se svjetlo dana počinje produžavati i raste jačina sunca. Rimljani su tada slavili rođenje nepobjedivog sunca “Dies natalis Solis Invicti”. Slavili su ga Saturnijanskim orgijama, igrama, libacijama, i razmjenom darova, naročito lutaka za djecu. Tada je prestajao svaki normalni život, uredi nisu radili, škole su bile zatvorene, obustavljeno je bilo izvršavanje kazni, čak je i robovima bilo dopušteno da slobodno bjesne.
U 3. stoljeću kult Sunca, što ga je zaveo u Rimu car Heliogabal, koji je istodobno bio i sirijski svećenik Sunca, počeli su poistovjećivati s mitraizmom, jednom od najrasprostranjenijih religija onog doba. Veličanstveni obredi vezani uz rođenje boga sunca Mitre 25. prosinca, sličnosti teoloških koncepcija, te stare tradicionalne navike učinile su da je mitraizam postao najopasniji rival kršćanstva. Crkveni pisac Tertulijan, koji je umro 220. godine, sav ogorčen uzviknuo je: “Sam đavo nagovara pogane da oponašaju naše svete obrede za vrijeme počasti njihovim lažnim bogovima. On im naređuje da čela Mitrinih vojnika obilježavaju križem.”
Jedan od anonimnih vjerskih pisaca Sirije - jasno, iskreno odgovara, zašto je latinska Crkva konačno odabrala 25. prosinca. On piše slijedeće: “Bio je to običaj pogana da slave 25. prosinca rođenje Sunca, kad su palili svjetla. U ovim svečanostima i praznicima sudjelovali su također i kršćani. Zato su, kad su crkveni učitelji primijetili da kršćani pokazuju sklonost prema ovim svečanostima, odlučili su toga dana treba slaviti Božić…”
Post je objavljen 07.06.2007. u 03:15 sati.