Pregled posta

Globalna policija

Prije neki dan sam vidio staru parolu „Previše policije, premalo pravde“, što možemo bez problema primjeniti na NATO – nekad vojsku zapadnog bloka, danas globalnog policajca. Policajca koji pod prijetnjom sile uvodi „demokraciju“ tamo gdje je nema... no kako bi drugačije to i činio kada je riječ o isključivo vojnoj organizaciji. Svrha vojske je posve jasna – vojske vode ratove i silom provode određenu politiku. Moje je shvaćanje ovog problema namjerno naivno i pomalo banalno – ne mislim da probleme treba pojednostaviti, ali treba izbjegavati nepotrebna kompliciranja i mistificiranja, jer upravo to je ono što se korisiti kao sredstvo zbunjivanja i proizvodnje pristanka.

Dakle, stvar je vrlo jednostavna: ako stvaraš veliku vojsku, pripremaš se za velik rat. Ili planiraš proširiti rat koji traje. Zanimljivo je primjetiti da se takav pristup u pojedinim slučajevima zove okupacija, agresija, vojni udar ili terorizam, a u drugim slučajevima uspostavljanje demokracije, oslobađanje, stvaranje sigurnosti, uspostava mira... Kroz glavu mi prolaze razne parole koje bi ovdje bile primjenjive. No, to su samo parole, pitanje je što svatko od nas može poduzeti u ovom konkretnom slučaju.

Hrvatska i NATO

Za NATO i njegovu ulogu u svijetu možemo pretpostaviti da je vrlo jasna. Okupacija Afganistana izgleda poput reprize vojno-političkog promašaja SSSR-a, koji danas ponavlja NATO (a nedavno su i priznali da su „malo pretjerali u ubijanju nevinih civila“ u toj zemlji). Hrvatska u tome sudjeluje i bez članstva u toj vojnoj organizaciji, posve sigurno zbog dodvoravanja NATO-u, odnosno SAD-u, što je vlasti svakako važnije. Koliko je vlasti(ma) važno priklučivanje jasno govori i u posljednje vrijeme često ponavljana tvrdnja kako za priključivanje nije potrebno raspisati referendum (izbjegavanje referenduma preporučuje i NATO). Prema svim anketama je posve jasno da to pitanje na referendumu ne bi prošlo, unatoč činjenici da su rezultati samog glasanja obično drugačiji od anketa. Ovdje je protivljenje toliko da bi čak i u najpovoljnijoj verziji za vlast odgovor DA teško prešao potrebnih 50 %.

No, kako bi referendum bilo što promijenio čak i kada bi bio raspisan? Proces prilagodbe NATO standardima već dugo traje, sve odluke su već donesene, sad samo treba zadovoljiti tu formalnost i pitati narod. I što kad bi rekli NE? Ništa. Prilagodba je već napravljena, priključenje bi se dogodilo bez obzira na referendum i to je to. Dovođenje pred gotov čin bi bilo potpuno. (Ista priča je i sa EU, no ostavimo to za drugu priliku.) U cijeloj situaciji oko pitanja priključivanja NATO-u stalno se provlači fraza euro-atlanske integracije, što valjda treba značiti neodvojivost pitanja priključivanja vojnoj organizaciji s jedne strane i ekonomskoj (EU) s druge strane. To ne može biti besmislenija složenica, jer povezanost ne postoji. Naravno, ono što ne postoji treba izmisliti (isprobano u Sloveniji), u vrlo mutnoj i zamagljenoj složenici plasirati u javnost i pokušati povezati dva pitanja od kojih jedno ipak ima kakvu-takvu podršku, dok drugo nema. Kad to sve upotpuniš sa „alternativa ne postoji“ (koliko puta ste čuli „euro-atlanske integracije su priroritet za Hrvatsku koji nema alternative“), težina propagande poruke je potpuna. Ili bi barem bila da čak i laičkim okom gledana nije prozirna.

Međutim, takav pristup vlasti znači i još nešto, osim samog uvjeravanja javnosti da je upravo to dobar put. Naime, kad tvrdiš da je nešto prioritet koji nema alternative, to znači da u samom početku isključuješ svaku mogućnost daljnje diskusije o tom pitanju i da ćeš poduzeti sve da svoju odluku provedeš. Pa kad zagusti, kažeš da neće biti referenduma. I to je kraj diskusije.

Gdje je tu „civilno društvo“?

Već neko vrijeme se po nezavisnim portalima provlači pitanje odnosa „civilnog društva“ (namjerno u navodnicima, zbog nejasnoće što termin točno označava) prema pitanju NATO-a. Samo što je pitanje uvijek usmjereno na to kada će netko (drugi) nešto poduzeti.

Prije pet-šest godina su anarhističke grupe u Zagrebu i Rijeci pokrenule manje akcije usmjerene protiv priključivanja NATO-u, ali i konkretnih poteza koje je tada vlast poduzimala u procesu prilagodbe. Od protivljena postavljanju radara na Učku (i druge lokacije) do protivljenja cijelom procesu koji je tada pokrenut kako bi se priključivanje ubrzalo. Naravno, već tada je to bio „prioritet bez alternative“. Organizirani su prosvjedi, potpisivane peticije, a sve skupa je bio pokušaj poticanja na jednu širu kampanju. I to je izostalo. Zašto? Nemam pojma, no mogu špekulirati.

Situacija je takva da većina organizacija koja se predstavlja kao „civilno društvo“ želi ostvariti partnersku (dakle ravnopravnu) poziciju sa strukturama vlasti. Međutim, to je doslovno nemoguće u situaciji gdje „nema alternative“. Samim tim nema ni temelja za pregovore, dogovore i bilo kakvu diskusiju. Pitanje ulaska u NATO je crno-bijelo. Ili da ili ne. Uostalom, kad bi netko pred NATO postavio svoje uvjete, bilo bi zanimljivo vidjeti kakav bi bio odgovor.

Uglavnom, situacija je takva da ako i postoji protivljenje priključivanju, svako partnerstvo i suradnja pada u vodu, što je, vjerujem, mnogim organizacija upitan korak zbog određene ovisničke pozicije u odnosu na ono što vlast danas pruža „trećem sektoru“, svojoj budućoj (i djelomično sadašnjoj) uslužno-socijalnoj strukturi. Pitanje je da li se tu može očekivati odlučno „ne“. A kako je to jedino što je ostalo kao mogućnost, ništa se niti ne događa.

Moglo bi se reći da je dovođenje pred gotov čin urodilo plodom, a samovolja vlasti će biti provedena, na ovaj ili onaj način. Sada uopće nije pitanje treba li uvjeriti javnost da je priključivanje NATO-u loše – javnost to već zna, to govore sve ankete. Pitanje je kako tu svijest primjeniti u konkretnim potezima i protiv političke odluke koja će Hrvatsku priključiti NATO-u i tada će NATO voditi ratove i u naše ime, htjeli mi to ili ne.

Što „nepostojanje alternative“ znači za našu budućnost?

Gledano iz situacije da će se se to dogoditi što god mi mislili, stvarno izgleda da alternativa ne postoji. I ne, to nije trenutak kada treba reći „ah, oni i onako uvijek naprave po svom“ i pustiti da se stvari dogode. Upravo to je ono na što se računa. Na kraju možda buka i protivljenje NATO-u ne dovede do stopiranja procesa priključivanja, ali može li vlast opstati ako radi protiv volje većine građana? Ne mislim tu na rušenje na izborima, to je ciklus koji se ponavlja, uvijek su „oni“ u vlasti, izbori su posve nebitni, jer opoziciji i poziciji su ciljevi toliko bliski da je posve nebitno tko je trenutno u boljem brojčanom stanju u parlamentu.

Zapravo je stvar u tome da je NATO okupatorska i agresorska vojna organizacija koja svoje djelovanje bazira na takvoj politici. Naime, NATO je jedina međunarodna vojna sila koja nije pod demokratskim i pravnim nadzorom. Pa takvu „neovisnost“ korisiti i tolerira progon Kurda i činjenicu da je Turska okupirala istočni dio Cipra. Da ne govorimo o toleriranju mnogobrojnih nelegalnih poteza SAD-a, od čega je najpoznatije pružanje pomoći vojnim diktaturama u Latinskoj Americi od 50-tih do 80-tih godina dvadesetog stoljeća. To pokazuje da je NATO neprincipijelna organizacija koja ne posreduje svugdje gdje dolazi do kršenja ljudskih prava i genocida, ali i da djeluje isključivo u području svojih interesa, dakle, nema neke velike humanističke motive za djelovanjem (koje deklarativno uvijek ističe). Još jedan dobar primjer iznosi Andreas Zumach:

„U dokumentu NATO-a MC 327, usvojenom krajem 1993. godine, kaže se da će NATO posredovati prema dopuštenju Vijeća sigurnosti UN-a samo u onim regijama i sukobima gdje zemlje članice NATO-a imaju vlastite interese. Zato što takvih interesa nije bilo u Ruandi 1994. godine, samo su mirno promatrali genocid nad stotinama tisuća ljudi.“ (Andreas Zumach, Die neue NATO, 2000)

Sve to pokazuje ne samo da NATO nužno mora imati alternativu, već da uopće ne bi trebao biti opcija, jer pristupanjem organizaciji koja ima ovakav model djelovanja postiže se samo jedno – podržava se kršenje ljudskih prava i doprinosi daljnjoj militarizaciji svijeta. U takvoj situaciji mir nikad nije bio udaljeniji cilj.

No, što sad s tom spoznajom? Kao da se stalno vrtimo u krug saznavanja loših strana, a nedostaju alternative. Vjerojatno zato jer ih tražimo u konvencionalnim rješenjima. Zapravo je tu riječ o stalnom otporu koji će trebati pružati globalnom policajcu... Prije i nakon (eventualnog) priključivanja. To nije pitanje jedne kampanje, jedne akcije, jednog rješenja problema. Čak i nije jedino važno pitanje hoće li se Hrvatska priključiti ili ne. Jer što i ako se ne priključi? Zar je onda nevažno to što NATO vodi globalne ratove u ime velikog biznisa? Kako niti jedno pitanje u sadašnjem svjetskom uređenju nije izolirano i isključivo lokalno, tako niti jedna vojna intervencija nije „za nas beznačajna“ ukoliko se ne događa u „našem dvorištu“.

Sigurno će opet doći do javnih akcija protivljenja NATO-u. Tada će biti samo na meni i tebi hoćemo li se pridružiti. Svatko na svoj način. Zajedno s nekim ili individualno.

zamirzine.net