Eto, gospodine, kako se osjećate? – pita me neki dan gospođa u referadi
Zinuo sam kao tunel. Gospodine? Vi? Osjećate? Čekaj, čekaj, u kom sam ja to filmu? Ozbiljan neki film , čini mi se. Rekao bih rani Tarkovsky, zbuneno, sporo i dosadno, dozlaboga.
Viđao sam tu gospođu svaki dan, skoro 10 godina, kad god sam prijavljivao ispite i ama baš nijedanput mi nije rekla vi. A sad kad je 10 dugih godina konačno prošlo i kad trebam diplomirati odjednom sam postao vi, tojest Mi. Ili kako već...
Dakle, zakonski, protokolarno i po propisu ovaj utorak sad, postajem diplomirani kreten....ovaj, inžinjer. Što znači, sad imam papir koji dokazuje da se smijem pravit pametan, bit zgodan, lep, visok i odriješit. I sve to odjednom....Čini se da se deset dugih godina isplatilo.
Pošto je velika većina ljudi koji ovo čitaju već poodavno diplomirala neću bit dosadan pa ću reći samo nekoliko stvari. Prvo: Osjećam se bezveze. Zapravo, osjećam se najnormalnije kao da se ništra nije desilo, a pritom se strašno pije. Baš strašno. Druga stvar: Sad počinje još veće sranje. Treba naći posao. A to mi se ne da za popizdit mi se ne da. Kad bi se barem pisanje bloga moglo isplatiti kao traženje posla. To se možda i može desiti u nekoj drugoj dimenziji. Treća stvar: Za dva tjedna idem u pizdu materinu na mjesec dana. Pizda materina se nalazi u Jugoistočnoj Aziji i zove se Singapur. Šta će se tamo desiti nemam pojma. Sve su mogućnosti otvorene.
Kako bi se trebao osjećati? Nalazim se u nekoj vrsti blažene crne rupe. Diplomirao sam, i znam da mi sad ne vrijedi tražiti posao jerbo me nitko neće s poslom čekati mjesec i pol dana da se vratim.( ako?)
A opet, neki đavo mi ne da mira, pa mi stalno zvoca što ništa ne radim, i da nemam pravo biti sretan što ništa ne radim. Mislim da se taj đavo zove savjest. O savjesti je sve najbolje rekao Mark Twain: „Kad bih ja imao psa koji bi imao pameti koliko i savjest, bogme bih ga otrovao. Savjest zauzima mjesta u čovjeku više nego sve skupa, a ništa ne vrijedi.“ Istina? Treba samo pronaći pravi otrov.
Namjesto rupe koja se zvala Zanzi Bar u kojoj sam popio mnogo piva dok mi je ekipa živjela u domu na Cvjetnom, sad stoji odličan mesni restoran zvan „Gladne Oči“. Jučer sam odveo ekipu na neplaniranu večeru pa smo se isprebijali a čime drugim nego mesom. Večera je bila negdje oko deset navečer, tako da sam cijeli dan danas nekako čudno ispunjen i smanjenog apetita. Pitam se zašto?
Prijatelj u petak ima koncert u galeriji SC, povodom deset godina postojanja benda i konačnog raspada. Planiram spojiti ugodno s korisnim, znači prebit se zbog diplome i zbog tuge povodom raspada. A ujutro na stop za Đakovo. Tojest, ako budem bio sposoban za tako šta i ako me vrijeme bude služilo. Jebote, imam 28 a još stopiram. Kad će više prestat taj pubertet?
Mislim da sam pronašao otrov za svoju savjest...He, he...
Do čitanja!
Post je objavljen 06.06.2007. u 18:30 sati.