Marketing
Born from silence, silence full of it, A perfect concert my best friend, So much to live for, so much to die for, If only my heart had a home... 2.dio
Odjednom čujem nekoga kako mi proziva ime i pogledam prema anđelovim usnama. Pomicale su se izgovarajući moje ime. U sebi sam prvo pomislila kako je moguće da se kamena usta miču, a drugo otkud mi itko ovdje zna ime, no ništa od toga nisam izgovorila. Prozbori ponovno anđeo odgovarajući na moja pitanja, iako ništa od postavljenog nisam rekla. Počnem pričati tako s anđelom još uvijek začuđena, dok mi je u glavi odzvanjalo kako mora da je sve ipak san u snu. Pričala mi je o tome kako je ovo mjesto nastalo i zašto sam se uopće našla ovdje. Ovo mjesto je bilo zapušteno kao i vanjski svijet. Tada je došla ona i obnavljala ga s vremenom, željeći za sebe posebno mjesto u kojem će provoditi vrijeme odmarajući se od ostatka. Naišla je na vukove kao i Ona i odlučila ih pripitomiti. Jednog dana oblaci na nebu su se micali brže no inače i oluja je prevladala nad njenim mjestom. Munje su sijevale i jedna od njih ju je pogodila i onda se pretvorila u kip anđela na mjestu. Točka koje je Ona sljedila je zapravo duša anđela koje je izgubljeno lutala napuštenim mjestom. Odlučila je tragati za nekim čiste duše u vanjskom svijetu tame da ju oslobodi vječnog mira i da nastavi život ovdje koji je započela. Naišla je na Nju i navela ju da dođe ovdje.
Sada Joj je bilo ponešto jasnije kako se našla ovdje. Ali kako da ju oslobodi vječnog mramora nije znala. Zatim Joj je anđeo pokazao prema kutku koji nikada nije uspjela urediti, bio je zapušten i mrtav, u trnju i granju kao i vani. Trebala Je naći nekoga tko će tamo otići i uzeti križ što je stajao unutra, te ga objesiti oko vrata anđela da ju oslobodi. Napravila Je kako je bilo rečeno i pošla prema tamo. Došla Je do stepenica koje su vodile u kuću u kojoj se nalazio križ spasa. Polako i nesigurno Je zakoračila na prvu stepenicu koje je bila rasklimana kao i ostale. Penjala Se oprezno, pokušavajući Se pridržati o rasklimanu ogradu. Išla Je sve višlje i sigurnije, željeći pomoći anđelu. Penjem li se stepenicama smrti?-pomišljala Je, ali nije posustajala. Napokon Je došla do vrha i otvorila vrata kućice. Zabljesne Ju neopisiv sjaj, jači od onog izgubljene duše, a Ona stavi ruke pred sebe željeći se zaštititi od svjetlosti. Bila je to svjetlost koje je svjetlila oko križa koji je lebdio u zraku, a Ona ga dohvati i siđe ubrzano niz stepenice. Svaki put kada bi prešla na novu stepenicu, ona iza Nje bi se urušila i tako je nestao put prema kućici spasenja. Potrčala Je prema anđelu i stavila križ oko njezina vrata.
Ponovo zabljesne svjetlost križa, a anđeo se oslobodi kamena i stane živa na noge i ponovno udahne zrak svijeta. No nakon samo nekoliko sekundi ponovno se nadvije tama nad nebo i zabljesnu dvije munje prema djevama. Prizor koji se mogao vidjeti bio je pomalo tužan. Obje su sada postale kamenom i stajale nepomično na mjestima gdje su se prethodno nalazile. Znale su da im je ovo zapravo kraj. Nisu željele da drugi ljudi koje bi pronalazile njihove dvije lutajuće duše završe kao one. Ostao im je smješak na licima dok su gledale prema kućici do koje se više nije moglo doći po njihove križeve. Znale su da ne mogu više sagraditi stepenice do gore, znale su da su im i krila slomljena i ne mogu poletjeti do gore. Križevi su sada postali samo kovine za njih, nade su postale samo iluzije. I tako su stoljećima gledale smješkajući se prema svjetlu u kućici. Svjetlo koje je bilo jedina nada, postalo je za njih dvije samo zraka kao i zraka sunca koja ih je osvjetljavala. A na usnama su im stajale vječne riječi Oprosti mi...
Post je objavljen 06.06.2007. u 18:03 sati.