.... da Vam kvarim san.... hehehe
Zadnji post -mjesec siječanj, hmmmmmm.... kao da nemam što za reći, ali to baš i nije tako. U zadnje sam vrijeme naime osjećala više nego što sam "izbacivala iz sebe" što i nije baš najbolja opcija, barem ne za moje zdravlje.
Zadnjih se postova ako ćemo biti iskreni niti ne sjećam, a ne da mi ih se niti čitati (ako je meni tako mogu si misliti kako je vama :-))
Uglavnom nakon godina čekanja posla (čitaj: dvije godine) u struci, konačno se i to dogodilo u desetom mjesecu prošle godine. Zaposlila sam se u jednoj (na svu sreću) školi i predajem prirodu i biologiju od petog do osmog razreda. Iako su mi to bili samo pojačani predmeti, priželjkivala sam da se zaposlim na baš ovom radnom mjestu i to mi se ostvarilo. Valjda sam zato i čekala tako dugo, moralo se dogoditi upravo ono što želim.... takav je poredak stvari u prirodi. A znate i sami, kao i ptice na granama da se u životu događa upravo ono što želimo i zato moramo paziti.
Prva tri mjeseca nisam mogla doći k sebi od sreće .... bila sa presretna što sam konačno u radnom odnosu... osjećaj je otprilike sličan zaljubljenosti - najjači je na početku, a kasnije ili voliš ili se odljubiš.
Jako sam se lako snašla u novoj situaciji, prolazilo je kao u nekoj euforiji. Želja za jutarnjim buđenjem i novim danom pa i novim izazovima. Prihvaćala sam sve što mi se nudilo.... glava prepuna novih informacija, novih ljudi, a ponajprije HRPETINA djece. Uz sve novo što mi se počelo događati dobila sam i razredništvo, jer kao osoba s položenim stručnim ispitom bila sam kompetentna preuzeti i tu odgovornost na sebe. Pa naravno... kako ne bih pa mogu ja to. Trebalo je samo popamtiti imena svih njih.... predajem u deset razreda.
Mjeseci su prolazili, prošlo je prvo polugodište, a sad prolazi i drugo. Generalna frka i panika sa zaključivanjem ocjena, poglavito osmašima koji završavaju i kojima ocjene trebaju kao Sveto pismo. Zanimljivo je da se neke stvari ne mijenjaju generacijama. Puno sam se puta uhvatila u razmišljanju kako je bilo meni. Kako sam se i sama zadnje tjedne prije kraja nastave borila za što bolji završni uspjeh. I sada se nalazim u situaciji kada moram "prodavati pamet" da se ocjene ne ispravljaju zadnji tjedan nego se o tome treba razmišljati tijekom cijele godine. Kako djecu naučiti onom ispravnom, što smo i sami naučili tijekom godina, a ne u osnovnoj školi? Kako im u osmom razredu, kada svaki od njih želi dokazati svoju veličinu, objasniti da se to ne radi pušenjem iza škole ili ispijanjem hektolitra alkohola na stepenicama neke ruševne zgradurine na periferiji daleko od "očiju javnosti"? I kako ih naučiti da ih sve to može koštati .... pa neke čak i života?
Kada smo u studenom, štrajkom pokušali apelirati na podcijenjenost prosvjetarskog zanata, u privatnom sam životu puno puta naišla na otpor (prijatelja i šireg kruga ljudi) s rečenicom "šta opet štrajkate i na što se žalite kada ionako radite manje od svih i imate sve moguće praznike". Pa da li je to zaista način kojim se ocjenjuje neki posao? I moja šogorica je jednom prilikom rekla " ja mislim da je sve to bez veze i da taj štrajk nema nikakve osnove"! Nisam davala nikakve komentare, samo sam rekla da bih se voljela na samo jedan dan mijenjati s njom na njezinom poslu (radi kao tajnica u jednoj dobroj isto državnoj firmi, sa završenom srednjom školom i plaćom većom od moje).
Sjetila sam se svega toga danas nakon nastave.... nakon što sam se dva sata prije pripremala kako bi djeci na satovima bilo zanimljivo, i nakon šest sati nastave. Nitko nije kriv što radim taj posao, na kraju krajeva željela sam ga raditi. Volim djecu i volim gledati ih kako rastu i kakva su im razmišljanja i još su uvijek, ma koliko se to iz godine u godinu mijenja, nepatvorena i iskrena za razliku od većine odraslih ljudi koji se unatoč godinama mogu sakriti pred otvorenošću i zrelošću tih mladih umova.
Post je objavljen 06.06.2007. u 00:20 sati.