Pregled posta

Legende odlaze ali plava krv teče zauvijek

OK. Zadnji post je bio jučer i bio je jadan a meni se piše o svemu po malo ^.3
Danas... Hmm... Danas nije bilo pol razreda. Odnosno pol cura.
Uključujući moju Heru. A ni Rare ni Bare mi nije biro. Ni Mirute. Ni Inesu!! Svi ljudi koje volim!!
Jesam kog zaboravira?? Nadam se da nisam... Da mi se neko ne uvrijedi... Ne bih si to htjela priuštit, ne bih to htjela
Ah... Kao što znate, sad je kraj školske godine i svi pišu o tome, bla bla bla naravno diže se velika uzbuna.
Ja sam sad ponovo odlučila bit si opet dobra sa SVIMA u razredu (od prvog do zadnjeg!) jer je ostalo još 10 radnih dana do kraja.
Još ću samo 10 dana gledati njihova lica koja gledam već 4 godine (a neka i 8.)
Danas je profa iz hrvatskog podijelila sastavke iliti zadaćnice ovima koji su ih pisali (Ja nisam... BUUU!!).
Sve su bile predivne i svi su dobili 5. Nije li to zakon?
Kad sam čitala Vebinu pala sam u depru jer pod ljude koji će joj najviše falit nije stavila mene. Skoro sam se rasplakala al mogu se ja nekad i suzdržat
Kad smo već kod toga jučer mi je navečer srala da ja nju ne volim i to me strašno pogodilo jer obje znamo da ju volim pa sam otišla jer očito onda nemam kaj pričat s njom.
I nije mi jasno kaj ona na kraju hoće i kaj misli!?!?! Bile smo se jako posvađale kad smo išle doma (znam da se uvijek svađamo al ovo je bilo najgore dosad), ja sam se rasplakala a njen komentar na to je bio "mission acomplished." To je bio dokaz da ja njoj ništa ne značim. Rasplakala sam se zapravo zato što sam pitala sebe i boga kaj sam skrivila da sam morala nju upoznat. Sad sam ko neki rob, volim ju i zato me iskorištava.
Al uglavnom prešla sam temu... Bila sam neš pričala s Idom i Majom o tome svemu pa smo zaključile da će naš razred morat bit zapamtit jer smo radili gluposti kakve nitko ne bi!
A prošle osme razrede nitko nije zapamtio... Al fakat, ko se NJIH sjeća??
Mi imamo titulu najgoreg razreda na školi ali unatoč tome imamo jako visok prosjek inteligencije samo što ga neki ne iskorištavaju dovoljno i jako smo zločesti.
Svi nas tračaju čim uđu u zbornicu.
Ali uskoro... Uskoro će nas neko zamijenit.
Profesori su imali tolko puno generacija da ćemo im ishlapit iz sjećanja al valjda ćemo ostat zapečaćeni u srcima onih klinaca koji nas napadaju da im damo autogram u prolazu ah...
I da sad... Rastanak. Tako... Okrutna riječ.
To je kao kada ti je netko na samrti ali ti ne možeš vjerovati da ga uskoro više neće biti. Eto ja ne mogu zamisliti da nas više neće biti.
Da jednog dana neću krenuti starim putem u svoju školu Samobor. Neće me dočekati moje stare prijateljice koje će me pitati da zašto njima ne dam pusu , nećemo stajati u krugu ili kraj zbornice izvana.
Nemam POJMA kako će me dočekivati cure u novoj školi.
Ne znam hoću li uopće biti primljena u školu u koju želim biti primljena.
U zadaćnicama se puno spominjala riječ "djetinjstvo". To me brine... Što više uskoro više neću biti dijete. Prokockali smo svoje dane na način na koji jesmo ali to je najljepše i najbezbrižnije razdoblje u životu čovjeka. Ne samo da završavam osnovnu školu nego završavam i borbu sa odrastanjem. Za samo 3 i pol godine ću moći glasovati u izborima.
Šteta što nije duže trajalo. Ne želim odrasti. Najrađe bih prevrtila snimku i cijeli život proživjela još jednom. A onda tako opet, pa opet, pa opet...
Ne može postojati razdoblje bolje od onoga kada si dijete u osnovnoj školi. Sad je stvarno veliki preobrat za nas sve jer će to biti novi način, nova okolina, novi ljudi...
I naš će razred biti nemoguće ponovo vidjeti na okupu.
Nikad se ne družimo zajedno, nikad svi skupa ne idemo van a to će onda biti još gore kad više nikad ne budemo zajedno.
Sve što ćemo imati će biti mozak - taj jedinstveni organ koji može pamtiti. U njemu će, nadam se, biti sačuvane uspomene na ono dobro i na ono loše ali kakve god da uspomene bile bit će mi drage jer se drugačije neću moći sjećati kako mi je bilo.
Mi smo toliko toga proživjeli skupa... Nemoguće je da je kraj. Ne mogu si to zamisliti, ne želim si to zamisliti. Ne želim znati da je kraj zauvijek.
U jednom trenu nestat će sve što smo ikada imali. Danas mi je Karlo rekao da živimo u malom gradu pa da ćemo se moći nalaziti kada budemo htjeli.
Kako možemo znati što će nam biti na pameti za 10-20 godina? Ja ću onda opet nać neku novu državu za opsesiju pa ću se tamo preselit
Kako znamo da je ono "svatko će otići na svoju stranu" zapravo istinito? Što ako otkriju živote na drugim planetima pa se pol nas preseli (sad trabunjam bezveze al eto... Ništa nije nemoguće!). Ima 7 kontinenata (valjda ) i tko zna gdje ćemo biti i gdje nas život nosi?
Sve su to velika pitanja u mojoj maloj glavi.
A postoje i ona još veća. Zašto... ALI ZAŠTO se nikako ne možemo složiti? Nas 14 cura živimo kao u ratu i ne možemo naći mir.
Za nas ne postoji primirje. Tu su samo lažni osmjesi koje si upućujemo reda radi ali zna se tko koga voli i ne voli.
Možemo se žaliti na vlastitu sudbinu ali kraj nam kuca na vrata i ne možemo se spasiti. Prekasno je.
Kad bih barem mogla zaustaviti trenutak u kojemu su svi veseli, kad bih barem mogla zaokružiti naše djetinjstvo i zaustaviti vrijeme da u njemu živim zauvijek.
Ali sve što mogu sada je spremiti ga da počiva i da se zauvijek nalazi u mom umu i mom srcu.
Jednog jutra ću se probuditi... Sunce će sjati... Na moje će se lice razvući široki osmjeh jer ću ponovo kročiti u svoju dragu osnovnu školu.
A onda ću se sjetiti da toga više nema... Da je kraj svemu. Sunce će zaći i kiša će početi padati.
Nek sva ljubav bude s nama, nek me nebo podrži kad se rasplačem jer ono što je bilo završava jednom zauvijek.

Post je objavljen 06.06.2007. u 00:13 sati.