Marketing
Come Rain or Come Shine
Prezirem kišobrane. Znam da su funkcionalni i da super izgledaju kada macani poput Gene Kellya mašu s njima po ulici, ali ja ih svejedno prezirem. Ipak, danas sam prihvatila Lukrinu ponudu da mi posudi kišobran, jer sam nosila naočale, a ako nešto prezirem više od kišobrana onda su to one sitne, iritantne kapljice na naočalama koje od svijeta stvaraju neke čudne, sablasne oblike. Kišobrani su dobri u neke literarno-nostalgične svrhe, ok su za naziv uberzle korporacije i dobro funkcioniraju u sklopu raznoraznih fotografija, ali u osnovi, sami po sebi, oni su zlo.
I zato sam ja sad sjela za komp potpuno mokra. Usprkos činjenici da sam bez naočala slijepa kao šišmiš (a nemam ultrazvučne sposobnosti orijentiranja, a ni ljudske, što se toga tiče), zatvorila sam kišobran i skinula naočale po najljućem pljusku (kojeg je upravo zamijenio bjesomučni pjev iritantno optimističnih ptičica). I baš sam fino pokisla. Onak prvostupanjsko pokisnuće na razini crkvenog miša (zašto se kaže pokisao kao crkveni miš, i što je to točno crkveni miš, nemam pojma). Istina, ljudi su me malo čudno pogledavali dok sam ja sa veselo gackala po lokvicama u svojim martama, držeći kišobran i naočale u ruci, slušajući nekakav opskurni metal, ali meni je to baš fino osvježilo dan.
Sad se idem presvući da ne uhvatim neku hunjavicu (Zvonimir Balog: Ja, Magarac - obavezno štivo :).
Eh, znam da je glup i besmislen post, ali baš me usrećilo ovo pokisnuće. Idem sad papat puding od vanilije i učit nešto.
Post je objavljen 05.06.2007. u 13:45 sati.