Današnji komentar Miljenka Jergovića o Ljubi Jurčiću u Jutarnjem listu klasičan je problem shvaćanja pojave političara u hrvatskom puku. Da stvar bude zaoštrenija, ovaj se put niti ne radi o klasičnom političaru, već golom ekonomistu koji bi eventualno, kako trenutno kotira, mogao završiti na izvršnoj fukciji predsjednika vlade (dakle ništa vezano uz dugotrajno mudrovanje po Saboru ili stranačkim skupovima).
Ne zabrinjava me pretjerano Jergović, njegov je kut, koliko ga god rotirao/mijenjao ipak kut književnika i čovjeka vezanog uz kulturu, medije i srodne djelatnosti. Njega će prvoga zasmetati što ekonomist sluša, iz kojeg je miljea potekao, tko su mu susjedi, koji ga je kulturni krug kreirao i jesu li mu bliskiji ustaše ili partizani. Problem je što je Jergović opinionmaker kako to vole reći business magazini u današnje vrijeme, i što njegove tekstove čita star i mlad (čak višestruko više nego tekstove kojekakovih business opinionmakera iz business časopisa). Naši su građani enormno opterećeni svim mogućim ljudskim aspektima domicilnih političara, da ih u konačnici najmanje smeta radni rezultat tih istih ljudi, a ispeglana košulja i rečenica aktualnog premijera oborit će ih s nogu bez obzira na katastrofalno mizeran učinak istog u premijerskoj fotelji. Kod nas su tomovi ispisani o pogrešnoj rečenici koja je zazvučala predesno, prelijevo, prepolitičkinekorektno, preliberalno, prefeministički, prešovinistički, proustaštki, propartizanski. Raspravlja se o zatezanju lica, trčanju maratona, pogrešno odabranim najlonkama, kapljici više, prebrzoj vožnji, seksualnim afinitetima, majkama i očevima i svim ostalim mogućim aspektima političara, OSIM o njihovom efektu na izvršnim funkcijama u državi. I onda...
Pojavi se (konačno, nakon svih doktora, pravnika, povjesničara, veterinara, agronoma – svaka čast zvanjima ali molim, na primjerenim radnim mjestima) ekonomist koji tendira za premijera i odmah se secira njegov odnos prema ratu koji je završio prije 70 godina, njegov glazbeni ukus i svjetonazor kao takav. Naravno, Jergović pitanje ekonomije kroz cijeli tekst relativizira, spominje kako smo mi imali takvih poput Ante Markovića osamdesetih koji je kao imao nekakave rezultate, i slično, ali će se Jergović kao i mnogi kulturnjaci koji ne egzistiraju jedino na duhovnoj razini, kroz kojekakova interesna udruživanja znati izboriti za koju kunu od države kada se sa duhovne razine treba spustiti na materijalnu i platiti račune i kada je ekonomija odjednom jako bitna.
Izvedenica od onoga kakav narod takva vlast i narod ima vlast kakvu zaslužuje zapravo se najbolje vidi u tome što je građanima izgleda bitnije da im je premijer utegnuti retoričar nego rješavač problema. Osim možda kod pragmatičnih građana grada Zagreba; oni su barem na lokalnoj razini pokazali da su svome gradonačelniku spremni oprostiti sve ljudske mane, a jedino što ih zanima njegov je konkretan učinak na gradskim ulicama. Predlažem da se i budući birači za opće dobro suzdrže od promatranja političara na način na koji bi trebali promatrati svog seksualnog, bračnog ili inog životnog suputnika i promatraju ih u kontekstu državnog zaposlenika koji treba odraditi posao. Jebe mi se što sluša kada dođe kući...
Post je objavljen 05.06.2007. u 13:06 sati.