U goste nam je došao „Real“ iz Šume odnosno šumari iz Tikveša. Klub neograničenog budžeta, u potpunoj milosti sudačke organizacije pa i samog HNS-a. Pa ko ih ne bi tetošio. Imaju šume, divljač, lovu... slatkiši pravi. Za njih se veže još jedna istina. Kupuju igrače nemilice. Poput Abramovića. Navodno imaju četiri skauta koji pokrivaju cijelu Slavoniju i Baranju, a momčad nastupa svaki puta su u drugom sastavu. Kao i FC Chelsea. Konkretno, protiv nas na klupi su imali 14 rezervnih igrača, izbornika, pomoćnog trenera, sportskog direktora i fizioterapeuta. Došli su busom kakav ima i Dinamo. Bus juriša baranjskom ravni i do 150 km/h jer u njemu imaju i organe, jelte. Oni mogu sve. Ma čudo od ekipe.
Nego, spičkali smo ih ko balavce, 2 : 0. A jesmo dobri. Čudo jedno.
Kneževo : NK "Belje" - NK "Tikveš" 2 : 0
Luč : NK "Veteran" - NK "Ribar" 0 : 4
Karanac : NK "Polet" - NK "Lastavica" 3 : 3
Petlovac : NK "Petlovac" - NK "Mladost" 2 : 1
Mirkovac : NK "Radnički" - NK "Hajduk" nije odigrano
Kozarac : NK "Međimurec" - NK "Branitelj" 3 : 3
Bilje : NK "Bilje" - NK "Darda" 0 : 3
P.S.
Priča za laku noć
U drugom poluvremenu mi izletilo koljeno. Lijevo. Treći, jubilarni put. Opet ista priča, nije izdržalo. U punom trku samo je izletilo pa se vratilo, a mrski neprijatelj koji mi je gledao u auspuh, Cvijo, veli da sam pao totalno neprirodno, kao Mirko Filipović, no za razliku od njega ja sam urlikao. Rika jelena, lavova i šta još ne. Odnesoše me van i prvo što se radi u takvim situacijama – stavi led. Učinjeno. Poslije toga, bitno je popiti mrzlu pivu jer zahvaljujući sili gravitacije, spusti se strelovito i fantastično ohladi krvne sudove iznutra pogotovo oko koljena i spričevajući njihovo širenje spriječava i oticanje. A to je bitno. Tako kažu iskusniji. Potom smo nakon tekme slavili ko ludi, ipak je to pobjeda u derbiju. I hladili koljeno nemilice. Iznutra. Sada već mrlzo zamućenim Erdingerom. I onda teži dio. Pozvoniti na vrata vlastite kuće. Uh. I sada mi je teško. Pogledam najdražu u oči. Složena je faca broj 8c „O, pa ti si našao put do kuće? Bravo!“ Stojim ponizno i pokorno, čekajući da se ona makne i neshvati kako ne mogu hodati. Okreće se, dobro je. Lagano prigovara a ja onako šeretski, sebi u bradu velim. „Malo me koljeno zeza“. Čula je. Okret za 180 stupnjeva. U istoj sekundi složi facu br. 2b i počinje... čuo sam samo prvu rečenicu, nešto u stilu „Pa do kada ćeš ti izigravati klipana od 18 godina, što se treba dogoditi da shvatiš, krajnje si neodgovoran...“ i nastavila je. Ja sam se od straha ukočio. Vidio sam ju ispred sebe kako nekontrolirano viče, gestikulira. Pucale su joj kapilare u bjeloočnici. Usro sam se od straha. I nakon nekih 10 minuta, prestala je. Otišla sa suzama u očima. Ljuta i tužna. Ja sam iskoristio priliku, dovukao se do zamrzivača i izvadio jednu od dvije uvijek pripremljene gel vrećice leda. I napokon ohladio koljeno. Izvana. Navodno i to pomaže. Nisam oka sklopio cijelu noć. A ujutro dolazi draga i sva zabrinuta me mazi i brižno tetoši.
„Boli te?“ pita
„Ma nije to ništa“ velim, „Mjesec dana pauze i opet sam kao nov“
„Pa nećeš valjda opet igrati“ pita
„Draga...“ retorički rekoh.
I nisam poput nekih blogera. Ležati mjesec dana, pih. Ja već radim, sutra jurim na radijski, na Hvar i terapija u moretu. Živili.
Post je objavljen 05.06.2007. u 08:41 sati.