(Jamie Cullum)
Meke, nipošto lake note kroz prste čarobnjaka tapkaju po mojoj svijesti. Prozor širom otvoren da se dobro čuje pravi ljetni pljusak. Ležim u krevetu, ušuškana u mirisnu posteljinu. Dan savršen za uzimanje olovke.
Nemoj misliti da ja sebe razumijem. Ne. Ponekad sam si sasvim strana i daleka, probdijem neko vrijeme nad izrečenim riječima ili učinjenim djelima i ne vidim im razloga. Ali to sam ja.
Ima nas takvih. Koji nosimo jednu tugu u sebi. Dio mene od kojeg se nikad ne odvajam. Čak ni kada mi je lijepo... Čak ni kad sam s tobom.
Volim je osjetiti jer me tjera da ti pišem stvari koje nikad nećeš pročitati.
Lijepa je jer rađa nešto sanjivo u meni.
Zbog nje prepoznajem posebnost običnih riječi u neobičnim okolnostima.
Bilo je, kažu, tristo ljudi u prostoriji. Drhtalo je sve u meni.
Polumrak, očekivanja, buran pljesak, bljeskalice fotoaparata.
Ali sve sam to odradila najbolje što sam mogla. Najbolje.
Opet sam ostavila dojam snažne.
Ja sam - neopisiva - rekao si.
Ne...ne želim biti takva...
Potrebna sam te...tvoja sam...Tako me opiši...u svom srcu...
Post je objavljen 05.06.2007. u 11:23 sati.