Pregled posta

Rane na srcu..krv na ziletu.

I posto sam sad onako u banani,morala sam stavit jedan post sa svog proslog bloga..tako da sve tuzne i neuspjele ljubavi budu na jednome mjestu... :

Zasto ga svaki put moram vidjet?Onu njegovu ljigavu i pokvarenu facu!!Proslost mi se vrati u nekoliko slika..svega se sjetim,ali niceg lijepog,jer takvo sto nije ni bilo..samo ruzne stvari..
Mogu rec da sam samo jednom bila stvarno zaljubljena,i to nazalost u njega..u njega,koji je najmanje zasluzio moje suze i patnju..Nakon njega u mom srcu kao da je nekakva blokada i nikad vise nije bilo tako kao sa njime.I tako vec 3 godine,duge tri godine..Bilo je i drugih,ali nista vise od svidanja..nije to bilo ono nesto..ma ne znam..
Ne znam da li mogu rec da li ga mrzim ili ne,mozda je to samo ljutnja..Mozda ljutnja na samu sebe,jer svaki put kad ga vidim dode mi da se osamarim jer znam da sam ja djelomice kriva sto sam to uopce dopustila..Isla sam predaleko sa osjecajima a istovremeno sam znala kakav je,ili pak kakav se pravi..znala sam to,iako sam se pravila da nije istina..ljudi oko mene su mi govorili ali..nisam slusala..no,mogu rec da ima i on svoju drugu stranu,ali zato moras upoznat covjeka..nasamo!!haha..Boozee..!!!Malo sam luda..
No dobro,danas sam ga opet vidjela,makar izdaleka..i nije mi dugo trebalo da se sjetim..svih prolivenih suza,neprospavanih noci,tuznih i dugih dana,rana na srcu,te bolnih oziljaka na mome tijelu..koji su me dugo posjecali na njega,ta moja prolivena krv..Krv je bila posljedica njegovih djela,poigravanja samnom..Da,on se samo poigrao samnom,nista vise..A meni je bilo stalo do njega,i previse..vise nego sto je zasluzio..
Ali ipak,svjesna da sam i ja kriva koracam dalje u zivot,noseci sa sobom proslost..
Bio je jedini koji je zivio u meni i nakon njegovog odlaska,nakon tog zadnjeg dana..koji mi je bio najbolniji i najkrvaviji..
Evo i dalje zivim,oko sebe sam stvorila zid,kod mene ljubav ne postoji..ne moram niti napisati da uopce ne vjerujem muskom rodu..
ostavio mi je bolne uspomene i naruseno i ono malo samopouzdanja..




TA PROKLETA BISTRA CRVENA KRV..
Jesam li ja kukavica?U zivotu sam imala problema(imam ih jos ali..),i sa svakim novim problemom..jednostavno posegnem za ziletom..Ali sto je najgore,mozda to i nisu bili neki ogromni problemi ali ja sam od njih radila ''prave problemcine''..i zilet u ruke..
Ako mislite da sam luda ne citajte dalje..ali stvarno!!
Ja sam to radila,mozda cu i ubuduce to opet raditi,ali ja ne razumijem zasto?Zasto se unistavam?Zasto si to radim?
Umjesto da se suocim sa problemima,sa stvarnoscu,ja uzimam zilet?Nanosim si bol..
Ne,definitivno sam luda..ali taj osjecaj kad ja uzmem zilet,polozim ga na ruku,i nakon nekoliko minuta ta jarko crvena krv..tockice..u tom se trenutku osjecam slobodno..Nakon toga mi samo ostaje malo olaksanje i posjekotine na rukama koje moram skrivati..Ali nisam jedina koja to radi,ima nas jos..ne,nismo mi ludi,bjezimo od stvarnost..Samo sto ,ja sam sklona tome..a nebi trebala biti..Ali ja to stvarno ne zelim raditi..
Ali ni jedan zilet nikad ne uspije ublaziti bol koja je u srcu..onu pravu bol..mene nitko ne poznaje,cak niti moji roditelji..samo jedna osoba,prijateljica..
Ona zna sta se krije unutra,sta je to ispod moje maske..
Jednom mi je jedna cura rekla,i to nikad necu zaboravit:''Martina,ti si uvijek tako sretna,uvijek se smijesis..''..ne,ne zna ona..Ne kazem da nekad i nije tako,ali nekad..Sa sobom vucem jednu tesku masku..Ne znam zasto ali nikako nisam potpuna,nesto mi nedostaje,a to nesto ne mogu definirati jer ne znam sta je to..Nisu zivot i sreca materijalno..Oduvijek sam imala SVE sto sam pozeljela,nikad mi nista nije bilo uskraceno,uvijek su mi sve davali,imam ljubav prijatelja i obitelji ali..ipak,nije to to!Mene nesto vuce sa sobom u duboki ponor,i ja nikako ne mogu biti sretna!Nesto mu gusi,,ne mogu to opisati..Ali to nije prije bilo tako..pocelo je sa srednjom skolom..prvo me On tlacio,ponizio..i tako je krenulo dalje..samopouzdanja nemam uopce(pa da,on ga je unistio)..nisam zadovoljna sobom..I nisam sretna,ne znam sta je to sto mi nedostaje..

On je moja proslost,moja sadasnjost,moja buducnost,ne moram ja njega voljeti..ali,on je u meni..u srcu!I ostala sam obiljezena i prokleta..

Spas vidim samo u krvi,u onima malim tockicama koje se stvaraju na kozi..i da znate da nisam luda..samo jedna usamljena,potistena,tuzna i nesretna osoba koja ne vidi izlaz..ali zivi dalje,zivi beznacajne dane,iako mi ni to nema smisla..
Ne namjeravam se ubit!
Ali pitam se da li bi kome nedostajala(Osim obitelji i Ani)..cesto se to pitam i ne nalazim odgovor..znacim li ja sta kome?Ili sam samo obican prolaznik u njihovu zivot,za kojeg nebi ni skuzili da ga nema?Vole li ljudi mene?Jesam li ima barem malo draga,barem malo??Da li bi ja njima nedostajala?

mislim da je odgovor na sve:Ne..na zalost..

..i par stihova koji su obiljezili onaj zadnji dan..

Post je objavljen 04.06.2007. u 22:33 sati.