Lutam po postovima ljudi s kojima sam sa žarom komunicirao i ne nalazim nikakve motivacije da ponovno uletavam u bilo kakvo diskutiranje i komentiranje.
Sve je prazno i nebitno, čudim se kako sam uopće imao taj drajv da serem naokolo.
Ogromna razlika u mišljenju i osjećanju koja je posljedica poremećaja raspoloženja je toliko drastična da mene koji već godinama živim sa tom bolesti još uvijek i nanovo iznenađuje.
Za dva tjedna počinjem raditi na novom radnom mjestu, trenutno sam depresivan i moglo bi mi se desit' da jednostavno počnem zaspivati sjedeći pred računalom, s druge strane tu je cijelo vrijeme prisutan "domoklov mač" koji mi visi nad glavom jer Zagreb je selo i pitanje je vremena kada će netko saznati od čega bolujem.
Zanimljivo je koliko god da čovjek razvije introspektivni uvid i osvijesti simptome bolesti na kraju kad krenu simptomi postane u potpunosti nemoćan da se bori protiv bolesti koja u potpunosti zagospodari osjećanjem, mišljenjem i ponašanjem.
Trudio sam se naći balans kojim ću kontrolirati eskalacije ali nisam uspio, tako da mi je se život sastoji od toga da se konstantno borim od utapljanja.
Nada, nada je jedina preostala i sad kad se otvaraju nove mogućnosti ja potajno vjerujem da ću pobjediti i da ću živjeti dostojanstvenim životom koji ću djeliti sa svojom djecom, prijateljima a možda i nekom novom ljubavi.
Post je objavljen 04.06.2007. u 21:12 sati.