Gdje ste, pjesnici,
vi, nekoć prvi do Boga?
Dok vam ruka onanira
o truplo zapinje noga.
Zar ne vide oči
tijelo u grču, bez glave?
Što li učiniste?
Za komad kruha,
za gutljaj slave,
predaste narod njima,
psima i vukovima.
Pjesnici, gdje ste,
vi, nekoć klatno nebeskoj uri?
Zar vam je doista dosta
da ste narikače
i trubaduri?
Moj prijatelj, pjesnik daVid, ove srijede ide na razgovor kod jednog izdavača. U znak podrške (i sa željom da konačno objavi zbirku), stavljam ovu njegovu pjesmu na svoj blog, naravno, bez njegovog dopuštenja:))
Post je objavljen 04.06.2007. u 17:38 sati.