Iz nekih razloga, možda pomalo čudnih, a možda i ne, imam potrebu pisati o ovome... Da ne bi ostalo "napisano" samo u mojoj glavi, ili tako nešto.
U mojom "bolničkim dnevnicima" neki su pratili stanje onih dana... Onih koji se tako lako zaborave ili bar potisnu sasvim duboko u sjećanju. Ipak, u tim postovima sam preskočila jednu osobu, koji evo, nažalost, dobiva skoro pa čitav post. Da je i on tamo negdje, otkrio mi je jedan dežurni liječnik u večernjoj viziti, izjavivši da me zid dijeli od mladog susjeda, te da je i njemu, kao i meni teško i dosadno, pa da razvijemo neki sistem komunikacije lupkanjem po zidu :). Uskoro smo oboje prebačeni su sterilne jedinice. Kako je imao sobu prekoputa moje, viđala sam ga kroz ta nekakva staklena vrata, ona zbog kojih smo svi izgledali kao u izlogu... Imao je rođendan tih osamljenih dana, nešto poslije mog. Nadam se da su i njega njegovi ludaci budili cijelu noć, pjevali mu i slavili. Navečer je rekao jednoj simpatičnoj sestri da je kod njega tulum i da dodjemo svi iz sterilnih :)... Sestra mi je rekla da mu je to već drugi rođendan tamo :(... Jednog dana smo jednoglasno osudili sirup nad kapsulama imunosupresiva i smijali se tim grozotama, kao da će to umanjiti stravu osuđenosti na iste. Izišao je iz sterilne prije mene, pa ipak kasnije nego što je očekivao, zbog nekih komplikacija... I to je bilo sve što sam o njemu znala, do ove subote. Kada sam pročitala da je "u cvijetu mladosti sklopio svoje umorne oči"... I sad.. Ostajem bez teksta. Samo beskrajno tužna. Čime netko zasluži takav kraj... "nakon duge i teške bolesti, iznenada".. što se to desi "iznenada"? Kako, zašto... Zar sve prethodno izgubljene godine nisu zaslužile hepi-end? Zar dva provedena rođendana na hematologiji nisu zaslužila da 20. obilježi zdrav i sa ljudima koje voli...
"...Loše me stvari pogode..."
Znam da sam se ja riješila svega toga i ostavila strašne stvari u tom nekom ne tako dobrom oktobru, u stravičnoj 2006. godini... Ne usuđujem se reći konačno i zauvijek. Ne usuđujem, jer time kao da ću izazvati nešto loše. Bezvezan osjećaj. A znate da je sve krenulo kako treba... Komplikacije su me sasvim pristojno zaobišle. Godina je krenula, da bolja ne može, planovi se raliziraju, dragi ljudi su uz mene, ispunjavam si sve moguće želje.
U svakom slučaju sam sretna. Sretna što sam tu, sretna zbog svakog novog dana. I beskrajno tužna što ne izborimo svi taj krvavo zarađeni hepi-end, tu šansu da ostvarujemo snove satkane u danima neizvjesnosti i straha. Zaokružim li sve to skupa, svjesna sam koliko trebam cijeniti sve što imam, sve što volim i koliko mi značite svi vi s kojima to dijelim.
a Njemu s početka posta, još:
"...spavaj samo, ne znaju oni šta mi znamo..."
Post je objavljen 04.06.2007. u 11:08 sati.