njeni dani snažni su..
noći, pretpostavljam, bolne i suzama okupane…
oni ostadoše bez osobe koja dala im je život i pružala im ga iznova iz dana u dan…
po prvi puta vidjeh je kao potpunu osobu…
nekad ne doživljavam ljude sasvim…
i po prvi puta, možda, susretoh se sa smrću svijesno…
i koliko god prirodna je, i ne meni bliska toliko danas..
ona tužna je, bolna.. i crna…
posuta cvijećem.. tišinom…
a suze padaju.. same.. tihe…
gube se u suhoj zemlji iz koje izniču nove travke, zelene i svježe, ipak…
s nadom i vjerom da zemaljski život samo je kratko, i puno iskušenja, putovanje u Vječnost….
Post je objavljen 02.06.2007. u 23:50 sati.