Marketing
Great Expectations
Češće nego rjeđe mi se dogodi da očekujem i da se tome neizmjerno veselim. Zabrijem si gadno kako će biti uberdobro i kako ću biti sva hepi and shit kad dođe do toga. Onda se moja očekivanja znaju gadno razočarati.
Češće nego rjeđe mi se dogodi da smatram da nešto neće bit bogznašto. Budem uvjerena da će bit skroz lame i beskorisno i glupo i retardirano i naporno. A onda ispadne iznenađujuće zadovoljavajuće i ja budem sretna zbog toga danimaaaaaaaaa, godinamaaaaaaaaaaa, satimaaaaaaaaaaaaaaaa....
I sad, što je bolje? Biti toitalni skeptik i uvijek sumnjat u potencijalnu kvalitetu onoga što te očekuje ili je možda bolje biti klasa optimist i nadati se najboljem?
Iskreno, meni je i samo iščekivanje nečeg, nespavanje zbog uzbuđenja, smiješak koji ništa ne može izbrisati s mog lica, sasvim dovoljan, čak i kad krajnje zadovoljenje iščekivanja izostane.
Recimo, baš sam maloprije svratila do Bisa i kupila sam sebi i Bebaču onaj masni milka sladoled. Razmišljala sam o njemu tjednima, otkako sam vidjela reklamu. Slinila sam za njim i za danom kad ću napokon odvojiti dvanaest kuna za njega, za danom kad ću ga otvoriti i vidjeti ga onako divnog pred sobom i kad ću zagristi u tu fensi šmensi čokoladu. Kad ono najobičniji sladoled od čokolade s nimalo uzbudljivog sadržaja, osim možda onih komada lješnjaka, a čokoladu ionako ne volim pretjerano. Više bih uživala u svom kornetiću od vanilije. Znam što me čeka kad ga otvorim, znam da ću, kao i svaki put kad ga uzmem, uživati u njemu. Iako je taj užitak predvidljiv i poznajem ga, katkad me iznenadi koliko je fin.
Ajme kako li ga serem.
Post je objavljen 02.06.2007. u 20:48 sati.