Malo ću se odmoriti od pisanja priča.
Ipak imala bih tema koje bi mogla obraditi, ali preteško mi je.
Frendica mi je bila na blogu i vidjela je post o prijateljima koji su me izdali. Ispričala mi se. Rekla sam da se ne radi o njoj jer nisam imala snage. To je problem kod mene. Ne mogu reći nekome loše što mislim o njemu. Ali drugi govore o meni.
Opet prijatelji. . . pa svijet se vrti oko njih, jer su bitni u našim životima, ali jesmo li mi bitni u njihovim? ? ?
Pitanje je to koje me proganja ovih dana. Istina se ponekad otkrije kao što sam i ja otkrila. Jedna od frendica koja me povrijedila nije kao prije.
Dvoličnost- to je njezin problem. Mislila sam da joj mogu reći sve ali već duže vrijeme to nije tako. Bahatost, oholost, zavist, ljubomora. . . to prevladava kod nje.
Osjećam se krivom, ali ja sam žrtva.
Ponašam se prema njoj kao i prema drugima. Ne želim glumiti neke face koje bi ih usrećile, već sam onakva kakva jesam, ali to nije dovoljno. Ne znam točno je li problem u meni ili u njoj. Njezine riječi o meni koje priča pred svima samo ne kada sa ja pored nje, potakle su me na razmišljanje o tome kakva sam ja osoba zaista.
Ponekad sam sretna,a ponekad u depri. . .dobro više u depri ali tko nije. Zašto svima s kojima se družim ne smeta moje ponašanje a njoj da.
Željela sam svima ugoditi i biti onakva kakva njima odgovaram. Slučajno sam se promijenila. Počela sam raditi ono što ne smijem. Škola je bila katastrofa. Povukla sam se u sebe. A zatim nisam imala nikog osim sebe. Teško mi je bilo, ali neki su govorili da sam se promijenila na bolje, ali oni koji me stvarno poznaju vidjeli su moj problem.
Nisam izlazila i pisala sam samo dnevnik u kojem su bile moje boli, razočaranja, kao i moj prvi post koji sam napisala. Većinu svoje boli sam prenijela na postove koje sam objavila i koje ste pročitali, samo što ja na kraju nisam umrla. Evo tu sam živa, a opet nesretna.
Trenutačno se osjećam jednostavno slomljena na tisuće komadića.
Po svemu što čujem nisam dobra osoba. Ili si to samo umišljam.
Kako starim život mi postaje katastrofa, i želim se vratiti u one godine gdje sam bila sretna i gdje je bio on. Moj prijatelj. Možda je i to utjecalo na mene. Pa da vam malo objasnim:
Prije 2 godine na badnjak javili su mi jednu vijest koja je probudila u meni nešto što je dugo čučalo zatvoreno. Javili su mi da mi je prijatelj umro. (poginuo) od tog dana tuga i samoća su prevladale u meni. Željela sam do sad ostati optimistična ali nije mi lako. To je moj grijeh. Više ne mogu razmišljati pozitivno. Kada dođem u društvo mnogima se pojavi osmijeh na licu što me vide, ali nije to to. Nema onog osmijeha što bi rado ponovno vidjela. Nema onog lika koji bi došao na stanicu i prišao mi. Nema njega. Ne znam zašto to pišem ali imam potrebu za time. Pokušavam čuvati prijatelje jer ih ne želim izgubiti zbog tuđih pogrešaka. A sada oni za koje sam mislila da me cijene okreću mi leđa.
Možda sam to i zaslužila ali da barem znam u čemu griješim.
Znam da postoje ljudi koji me istinski vole.
Evo prije dva dana sam opet doživjela ono: u osnovnoj najbolji prijatelj mi je rekao da me voli, i kao što su postovi o ljubavi govorili, bili smo dugo zajedno ali nije uspjelo. . . 4 godine voljeti ga bilo je jako bolno. . . a sada ponovno mi se to događa. Najbolji prijatelj, dakle jedan od Ivana rekao mi je da me voli. Šok mi je bio kad sam to čula. Rekao je da sam od svih nešto posebno. Ne kao drugi već sasvim drugačija. On je rekao nešto pozitivno u meni, a sad kako će to prijateljstvo završiti ne znam, nadam se da se neće promijeniti.
Post je objavljen 02.06.2007. u 17:16 sati.