(by anna)
Zadnjih dana stalno slušam o simpatijama. Svaki dan, svaki čas jedno te isto: „Možete li me premjestiti do njega ili nje, znate, to mi je simpatija“ ili, „Mozete li pustiti da djevojčice biraju s kim će sjediti, znate, možda me simpatija izabere da sjedim s njom“...a da ne govorim što sam jedne noći dok smo bili u Školi u prirodi do pola tri sjedila sa jednim dječakom koji je bio u mukama - simpatija ga vara, pričala je sa nekim drugim dječakom. Probala sa onim: „Ma hajde, pa imaćes jos simpatija, samo sad lezi i spavaj...odgovor: „Ne znate vi učiteljice, neću ja nju nikada zaboraviti“ pa sam onda pokušala sa onom navijačkom metodom: „Zaljubićeš se još sto puta“... „Ma ne znate vi učiteljice, ja se neću nikada više zaljubiti“...da pošiziš lagano. Pa sam onda vraćala film, jesam li ja imala simpatije u osnovnoj, pa se sjetim da jesam...ali se ne sjećam da je intenzitet bio isti. Mislim, taman posla da sam smjela prići učiteljici i reći joj da sam se zaljubila! Mislim da bi me poslala da klečim na kukuruzu ili tako nešto...
Još imam ludu sreću da se od tri četvrta razreda, u mom nalaze najpopularniji dječak i najpopularnija djevojčica. Pa sad ne samo što slušam svoje učenike, nego mi dolaze i djeca iz druga dva razreda da mi nešto kažu, da mi nešto ispričaju...A onda pomislim da je bolje da mi djeca vjeruju i da mi se povjeravaju nego da se sakrivaju i bježe od mene...Baš me zanima hoću li imati isto mišljenje poslije nekih tridesetak godina radnog staža u ovom poslu?
Svakodnevno sam svjedok tome koliko su se vremena promijenila, koliko su ova djeca drugačija od mene kad sam bila u njihovim godinama, koliko sam ja drugačija od svoje učiteljice, kako se svi prilagođavamo novim normama i pravilima i kako se svi snalazimo na svoj način.
Da ne mislite da izmišljam...u spomenaru na pitanje „Šta želiš biti kad odrasteš“ dječak je napisao „jebać“ ...Malo sam se zgražala, onda sam rekla: „Poručite mu da je pogrešno napisao riječ, treba staviti č“...
Post je objavljen 02.06.2007. u 10:49 sati.