Mislila sam da su neke stvari daleko iza mene, da sam spremna krenuti dalje. Ali ne, ja ne mogu ponovo, nisam spremna za neke nove početke. Ne mogu vjerovati, ja sam nesposobna za ljubav. Mislila sam da pretjerujem kada kažem da me uništio, ali je, zaista me uništio, ostatak života živjeti ću zatvorena u svojoj čahuri. Jer bojim se, tako se silno bojim, nove izdaje.
Ne znam koliko puta sam pogledala isti film u mojoj glavi… pokušavajući uvjeriti sebe da svi ljudi nisu isti, no ništa me nije razuvjerilo. Ne mogu krenuti na put noseći toliki teret u sebi, ne mogu lagati sebi da sve sam pospremila na policu prošlosti, ne mogu lagati drugima da dolazim sama, jer u meni još uvijek živi nešto… nešto neobjašnjivo, toplo i skriveno, učahureno u dnu mog srca… moje tijelo pozna samo dodir tih ruku, samo pod tim dodirom postaje meko i podatno, kako to bilo kome objasniti, pa i sebi.
Ne želim… ne mogu nikome nanositi bol, a samim mojim dolaskom to bi napravila. Probudila bi nadu, vjeru da sam tu, a mene nema, ne postojim. Postoji tek sjena nekog ja, koje je ostalo zarobljeno u nekom drugom svijetu, svijetu koji ne poznaje nova svitanja, svijetu koji u sebi proživljava proživljeno, svijetu u kojem ono što je prošlo daje snagu za novi dan.
I ne, ne želim se više boriti, ni jednu jedinu sekundu, ni jedan trenutak. Ne želim gubiti vrijeme na besmislene borbe… ne želim ponovo lomiti svoju čahuru, jer kad-tad biti ću je prisiljena iznova graditi. I čemu onda sve to? Kada ionako sve uvijek vodi na dno.
Post je objavljen 01.06.2007. u 21:42 sati.