Marketing
Lagano umirem, lagano nestajem…..
Da bas, tako! Osjećam se jako tužno ,usamljeno, razočarano i pomalo jadno. Kao da ništ ta na ovome svijetu vise nije za mane, sve sto dotaknem uništim….Ovaj tjedan je stvarno bio grozan. Više ne znam s čim bi opravdala svoje stanje i ponašanje. Mislim kako i da se osjećam kad….dođem ujutro u razred ,svi u nekim grupicama, sve nešto između sebe pričaju ,a ako nešto ne volim to je to. Onda se pitaš: Jel ja uopće pripadam ovim ljudima, ja sam sigurno zalutala! I to mi se sve češće događa i svu tu nervozu onda prenosim na druge oko sebe i rusim svaki dobar odnos !ali nesvjesno i to me jako boli, što radim nešto sto ne želim! Samo se trebam s nekim ispričati, nasmijati a ja…bojim se pričati da ne bi opet bilo nešto krivo. Jedino utočište tražim u svojoj sobi, u svom krevetu. A moraš se ustati ,otići u školu ,biti u gomili ljudi a nemaš živaca za njih. Ma kratko rečeno ,neki ljudi pate od toga da žive i budu na visokoj nozi, a nas obične smrtnike ignoriraju. Požalim sto Mateja nije moje godište, da zajedno idemo i u razred. Kad smo uvijek zajedno, zašto i to nije moglo ići tako????????? Da me uvijek netko može nasmijati, da uvijek imam pravog prijatelja uz sebe, jer svi su me iznevjerili…do kraja! Još jučer pročitam Anjuškin post i stvarno požalim sto sam odrasla, što nisam mala! Kad se rasplačem, da me mama stavi u krilo i čvrsto zagrli i kaže da će sve biti dobro, a ja bi kao mala i naivna povjerovala……
Pčelica maja
Post je objavljen 01.06.2007. u 20:18 sati.