Ušla sam u društvenu. Pogledom sam preletjela prostoriju. Arwen je sjedila za jednim od stolova – pisala je nešto. Svjetlost svijeće je obasjavala njeno pomalo ljutito lice.
„Ne ide?“ rekla sam znatiželjno. Prstom je pokazala na naslov. –Rana povijest goblina-. Nasmijala sam se.
„Čovjek ne bi vjerovao… Prvi sat kod njega i odmah dobijem referat.“ Puhnula je u par pramenova kose koji su se nadvili nad njene plave zjenice.
„Kakve probleme je opet pravila?“ Arwen je oduvijek imala nekakav peh. Često je znala snositi krivnju za neke druge osobe – najčešće Amberine grupe.
„Sjedila je 10 metara od mene. Jel možeš vjerovati? Nakon prvog sata, ona i Michelle su sjele pokraj mene i onda su ga pogodile sa nekakvim eksplozivnim prahom.“ Poželjela sam se nasmijati ali znala sam da njoj nije bilo ni najmanje smiješno.
„Sredit ću ja to s njom.“ Arwen je podigla svoje obrve.
„Kako?“ Izgledalo je kao da se zaintrigirala.
„Čak i Amber ima bolnu točku.“ Obje smo se nasmijale a ja sam zatim otišla u smjeru Amberine spavaonice.
Pristojno sam pokucala. Ona je otvorila vrata iako je nosila samo ružičastu pidžamu.
„Da?“ rekla je otpijajući gutljaj mlijeka.
„Imam jednu zamolbu.“ Iza nje se odjednom stvorila Michelle.
„Oh… Kakvu?“ Nabacila je smiješak i naslonila se na dovratak.
„Zapravo je jednostavno. Ostavite Arwen na miru.“ Podigla je pogled sa svojih čupavih papuča.
„Zašto?“ nadopunila ju je Michelle koja je nosila istu pidžamu kao i Amber samo je njena bila blijedo plava.
„Erhmm…“ malo sam se zamislila. „Zato što ja tako kažem!“ Povisila sam ton glasa ali nisam dodala ono -glupačo- na kraju. Odlučila sam biti fina.
„Mislim da neće ići.“ rekla je Michelle promatrajući svoje umjetne nokte. (Fuj, bezjački umjetni nokti – gadi mi se…!)
„Ja mislim da hoće.“ Izvukla sam štapić iz pelerine. Nisam ga uperila niti u jednu ali znale su da sam spremna na svašta – prošle godine su im cure zamijenile boje za kosu a umjesto šminke stavile nekakve bezjačke proizvode za stopala jer smo se posvađale…
„Reći ću te Danielu…!“ rekla je Michelle plačno. Amber ju je prijekorno pogledala.
„Buhuhu… Well, let's all cry.“ Bože, kako sam samo duhovita.
„Dobro.“ rekla je u konačnici Amber i zalupila vratima.
Kada sam došla u sobu, Arwen i Leni su igrale čarobnjački monopoli. Mislim da je Leni pobjeđivala jer su se njeni hoteli doslovce množili preko svih mogućih slobodnih polja. Ja sam sjela na krevet i nekoliko minuta promatrala kako igraju.
„I…?“ upitala je Arwen odustajući od igre. Leni je jednim pokretom štapića sve uredno posložila natrag u kutiju a zatim je sjela pokraj mene.
„I šta?“ upitala je ona gledajući u mene i Arwen.
„Ma, mali sukob sa Amber…“ Leni je preokrenula očima.
„A već sam joj lijepo rekla da prestane…“ Pogledala sam u Leni a zatim u Arwen.
„Ne brini, ostaviti će te na miru…“ Arwen me samo zahvalno pogledala – mislim da joj je bilo dosta referata za cijelu školsku godinu. U ovih tjedan i pol napisala ih je čak 11.
Iduće jutro sjedila sam sa curama na kamenim klupama u predvorju kada je do nas došao Daniel. Amandin Daniel…isti onaj Daniel koji ima kratku plavu kosu, dobro tijelo i super karakter. Isti onaj Daniel koji me nagovara da budem tragačica za Andoru – on je vratar. Poljubio ju je a nas ostale je pozdravio sa smiješkom. Maggie me udarila laktom u rebra a zatim ih je nastavila promatrati. Smijala se cijelo vrijeme. Nakon što je Daniel otišao ona je bila prva koja je Am obasula pitanjima.
„Ne, uopće nisi jedva čekala da ga vidiš, ha?“ Am se samo sramežljivo nasmiješila.
„Daj pusti ju na miru… Vidiš da se sva zacrvenila.“ rekla je Arwen spremajući onaj zadnji nesretni referat u torbu. Sve smo se nasmijale.
„Jel mi sad zajedno imamo Travarstvo?“upitala je Maggie. Leni je kimnula glavom.
„Da li si ti ikada razmišljala o tome da naučiš raspored?“ upitala je Leni Maggie koja je opet jela. Ovoga puta bile je to nekakva kriška pite od čokolade. Maggie je punih usta promrmljala nešto poput –ne, vašt kad ima fas-
„Udebljat ćeš se, Maggie.“ rekla sam dok smo išli prema stakleniku. Bila je završila sa jelom pa je mogla normalno razgovarati.
„Naravno da neću. Sve ja to potrošim…na podvale.“ Nasmijala se a onda se vratila poslu. Bavila se spremanjem eksplozivnog praška u umjetne štapiće. Ne znam kako je to uspijevala.
Buljili smo prilično dugo u nekakvu biljku koja je proždirala ogromnu muhu da bi na kraju zaključili da je to –proces jedenja klobučastog korijena- … Skoro sam umrla. Imala sam sreće što je Maggie cijelo vrijeme pokušavala nešto začarati sa onim svojim štapićima napunjenim praškom pa je to barem malo razbijalo monotoniju. A opet, kada bi rekla da se radilo samo o tome da sam mrzila biljke – lagala bi. Veći problem je bio u tome što nisam vidjela Marca. Imala sam sat zajedno sa Boliverijem… A njega svejedno nije bilo. Nakon sata sam odlučila otići do bolnice do njegovog brata da vidim što je bilo. Kada sam ušla, on je sjedio pokraj Patrickovog kreveta. Privukla sam jednu stolicu bliže njemu i sjela.
„Marco… Što se događa?“ upitala sam nježno primajući njegov dlan. Pogledala sam u Patricka. Znoj se cijedio sa njegovog čela a usne su mu drhtale.
„Treba mu medaljon… Molim te, moraš ga donijeti.“ rekao je molećivo.
„Ali Marco, medaljon je sinoć ostao ovdje… Ostao je na njegovom uzglavlju.“ On je zabezeknuto pogledao u mene.
„Ali…ali… To nije moguće. Osim ako…“ Ustao se sa stolice i potrčao prema vratima. „Ostani s njim, molim te.“ rekao je a zatim nestao u hodniku. Približila sam se Patricku. Na njegovim usnicama se čak i sad nalazio onaj čudni smiješak. Primio je moju ruku. Osjetila sam jezu kada me dotaknuo. Ruke su mu bile tako hladne a on cijeli je bio potpuno blijed…
„Patrick…“ prošaptala sam tiho. „Gdje je medaljon?“ Bila sam uvjerena da je ostao kod njega. Malo se zakašljao. „Molim te. To te može spasiti.“ Čvršće je stisnuo moju ruku.
„Tienne, on ga ne smije naći… Kletva će prijeći na njega.“ Osjetila sam dah smrti koji je kružio oko njega.
„Gdje je?“ rekla sam još jednom.
„Sinoć ga je sestra odnijela kod jezera. Ja sam ju zamolio. Mislim da mu je rekla ali nije joj povjerovao… ali sada kada si mu ti rekla da ga nemaš…“ Ustala sam se sa stolice. Još uvijek je držao moju ruku. „Tienne…“ Pomaknula sam kosu sa njegova čela.
„Ne brini.“ pustio me a zatim se okrenuo prema prozoru.
Potrčala sam prema jezeru. Kada sam se spustila na tratinu koja je vodila prema obali jezera vidjela sam njegov obris u daljini. Žurio je ali nije trčao. Imala sam barem malo vremena… Ubrzala sam prema vodi.
„Marco stani…!“ povikala sam za njim bez glasa. Nije se okrenuo. „Marco!!“ stao je nedaleko od onog hrasta. Potrčala sam prema njemu.
„Što se događa?“ upitao je. Gledao je u mene kao izgubljeno dijete.
„Ne smiješ…“ Nisam imala zraka.
„Što ne smijem?“ primio me. Pokušavao me smiriti.
„Nemoj dirati medaljon.“ Izgledao je zbunjeno.
„Zašto?“ Udahnula sam duboko. Tempo disanja mi je još uvijek bio nesređen ali nisam smjela dopustiti da ga uzme u ruke.
„Kletva će prijeći na tebe. Ja ću ga odnijeti Patricku… Sa medaljonom će moći normalno živjeti.“ Zažmirio je. Nisam znala o čemu razmišlja – ovoga puta to nisam mogla iščitati iz njegovih plamtećih zjenica.
„Dobro…“ Bilo mi je lakše nakon što je to rekao. Mogla sam se mirne duše posvetiti traženju medaljona. Nisam ni očekivala da će biti tako lako pronaći ga a tako teško spasiti Patricka… jer on nije želio biti spašen.
Post je objavljen 01.06.2007. u 12:00 sati.