Marketing
Bijeg od stvarnosti
Sjedim na podu u dnevnom boravku. Drhtave prste i uplakano lice obasjava mi svjetlost svijece koja samo sto ne izgori. Sram i ona glupa praznina jedino je sto u ovom trenutku osjecam.
Zasto? Zasto sam i ovaj put svjesno odbacila samokontrolu i krenula putem primitivnog prezderavanja i popunjavanja emocionalnih praznina hranom? Zasto sad, kad je samokontrola konacno dio mene same? Zar je strah od nepoznatog, strah od promjena dovoljan razlog?
Dovoljan razlog da jucer u 11 navecer navalim na cokoladu, suhe smokve i zitarice? Naravno da nije, to je samo bijedan i totalno los izgovor. Slaba sam, to je jedini razlog. Tako prokleto slaba i nesposobna nositi se sa sadasnjosti koja je takva kakva jest.
Za dva sata moram biti tamo. Nasmijesena i sretna, savrseno isfenirane kose i pazljivo nanesenog sjajila. Podocnjacima koji su se pojavili na mom licu kao rezultat neprospavane noci uzrokovane djelovanjem laksativa ne smije biti ni traga.
I opet ce biti tako divna i tako krasna, mala savrsena barbika.
Prokleto sam dobra glumica. Sposobna sam uvjeriti cijeli svijet i sebe samu da je sve savrseno.
Ona je lijepa, ona je pametna. Ona blista, jednostavno zraci!
Dajte, molim vas!
Litre i litre vode jedino je sto ce danas uci u mene. Koja salica zelenog caja. Kava. Nikotin.
Samo to, nista vise. A sutra, kada trbuh opet bude savrseno ravan, a zeludac potpuno prazan, nastavit cu dalje, kao da se nista nije dogodilo.
Nastavit cu vjezbati.
Nastavit cu jesti posni sir, tunu, voce i povrce.
Nastavit cu uciti.
Da, ona ce sigurno upasti na pravo. Pogledaj ju samo! Cvrsta je, odlucna i inteligentna cura!
Hoce, hoce…
A sada cu po tko zna koji put nabaciti masku, savrseno izvjezban osmijeh i zapravo potpuno prazan pogled.
Ali drugi to ne vide. Jer ne zele, jer im zapravo i nije stalo…
Jos samo ovaj put, obecajem.
Ljubim Vas
Post je objavljen 01.06.2007. u 11:58 sati.