Marketing
In love and hate
Dakle evo post koji je trebao biti na blogu prije no nije jer je bilo tehničkih problema s kompjutorom no to je sada sve nadam se dobro i evo mene pišem post.
Dakle pisati ću vam o 27mom i 28mom. To je kada sam bio u Zagrebu s ekipom dok su išli na koncert a ja naravno vidjeti svojeg anđela. U subotu je kod mene došao Mario, jedan prijatelj iz Osijeka tj. Moj nerođeni brat. Spavao je kod mene a u nedjelju ujutro smo krenuli u Zagreb. U vlaku smo odmah počeli s pijenjem. Popili smo malo piva, radili gluposti cijelim putem i jednostavno se zabavljali. Došli smo napokon tamo kuda smo krenuli, jedva sam čekao da vidim svoju ljubav. Isto kao i prvi puta kada sam dolazio, isti osjećaj. Vidio sam je, približavala mi se je. Srce je opet zakucalo brže, zagrlio sam je, osjetio je.. opet. Krenuli smo odmah da moja ekipa jede i po nove zalihe cuge. Ok u biti neću vam pisati o cugi toga je bilo toliko puno da bi se zgražali da vam napišem koliko smo popili. Sve u svemu bilo je dobro, hoti je morala malo doma i tako… Onda mi je bilo možda malo i dosadno.. Oprostite mi prijatelji, ali ne možete uzeti mjesto koje pripada njoj, nitko ne može. I da je ne znam kakva ekipa uvijek će mi nedostajati nje. No došla je i ona kasnije. Vidjeli smo moga prijatelj Vjeku tj. Za njega isto vrijedi što i za Maria. Njega smo posjetili doma Mario, moja seka Lidija, moja ljubav Hoti i ja. Vidio sam kiwi i troleka čije linkiče također imate u mojim linkovima moje dvije sekice. Ja sam uživao u hoti. Svaki trenutak s njom bio je tako lijep i vrijeme je tako nemilosrdno brzo prolazilo. Sjedili smo na klupici, uživao sam njezine divne meke usnice, njezin mek vrat, tu divnu mirisnu kožu. Osjetio sam divne joj meke rukice kako me dodiruju, uživao sam u tome. Osjetivši dio nje na svome tijelu osjetio sam koliko živ mogu biti, za razliku od svega vremena kada sam bez nje. Ljubav koju osjećam prema njoj prevladala me je, osjetio sam kako doslovno izlazi iz mene, kao da je to nešto duhovno vezano duboko u meni, osjetio sam da doista imam dušu. Kiša nas je potjerala pod nešto ( wtf je to bilo?).. u biti nešto kao neka pozornica što god i nas troje smo bili tamo. Hoti, Lidija i ja.
Držao sam u njezinom krilu glavu, ona nije ni zamišljala koliko lijepo mi je bilo, osjetio sam je blizu sebe, osjetio sam kako me voli..
Ono što najviše volim od nje, ono što najviše priželjkujem svaki dan, samo da vidim da me voli. Da mi iznova to pokazuje. Slušali smo glazbu, evanescence..
Kiša je tako divna bila, svuda oko nas. njezin bijeli gotovo magloviti zastori su se spustili, smočili sve, dali im dublje boje. Dublje su bile i moje emocije. Hoti, opet je ostala duže nego je smjela sa mnom. Otišli smo kada je nestalo lijepe kiše do kolodvora. Ležali smo tamo, Lidija je spavala. Čekali smo da se moja ekipa vrati s koncerta. Htio sam da hoti ide doma zato jer je kasnila a i zato jer je ujutro imala školu, htio sam to kao racionalna punoljetna osoba, nisam htio to kao ono što sam doista.. Blacken the angel.. on to nije htio. Htio je biti uz nju što dulje, sebično bez obzira na sve. Htio je samo nju, gledati njezine divne oči i šaptati im kako su predivne. Ljubiti njezine prstiće, njezinu kožu.
Dvije su osobe u meni, različite a opet zajedničko im je da je vole. Vole ju oboje. Jedno je voli ali je racionalno a drugo je voli i ne želi biti racionalno ne želi razmišljati o ničemu samo o ljubavi. To je ono što sam ja sve više, racionalno mi je postalo strano. Oživio sam staroga sebe uz nju, ljubav je opet na tronu kada gledam u njezine oči, kada dodirujem prstima njezine usne, lijepa je, lijepa je. Divim se svojoj divi, zavidio bi bilo kome da je ima, oteo bi je najboljem prijatelju, no ne moram, ona je moja.. moja je.. moja je!!!! Čini me sretnim
Bilo mi je divno, najdivnije no kao i uvije, ona je morala otići. Moja ekipa je u međuvremenu došla a i upoznali smo još neku novu curu. No nitko i ništa nije bilo bitno, bitna je bila samo ona. Odlazila je. Legao sam na tlo, torba pod glavom i rakija u ruci. Nategnuo sam bocu koliko god je tijelo izdržalo. Zakašljao sam se i ponovio. Forsirao sam se da popijem sve no nije išlo. Kasnije sam osjetio kako me rakija oduzima. Eh da, i onda sam nakon nekog vremena gluparija klonuo i zaspao. Spavao sam 1 sat.. Ujutro me je boljelo koliko me je peklo tijelo iznutra od rakije. Bila je stvarno jaka rakija.. No i to sam preživio. Doma sam bio u 10 sati, izmoren i potrgan od svega. Nedostajala mi je ona no bio sam previše umoran za išta pogotovo za plakanje. Pokušao sam upaliti komp kako bi napisao post no nije išlo i tako eto, do danas. Sada znate i zašto nisam pisao postove i to.
U međuvremenu sam pisao nešto, nešto ne određeno u svome.. nazovimo to dnevniku.. pisao sam pjesme za hoti.. jednostavno sam je trebao i još je trebam, molim vas, dajte mi je..
I da, osoba koja mi šalje poruke svaki put s drugoga broja, netko tko kaže da živi u mome gradu, čita moj blog i da me jako voli. Ne razumijem, nakon što vidiš sve te postove koje pišem jednoj curi, nakon što vidiš koliko je volim, pa zašto mi šalješ takve poruke?
Nije lijepo, ne diraju me tvoje poruke. Lijepo pišeš istina, no ne dira me to jer tvoje emocije prema meni tko god ti bila, ne znače mi ništa. Ne znam tko si, rekla si da čitaš moj blog, pročitaj ovo i znaj, zbog toga što mi pišeš bez obzira na to što ne znam tko si ti, mrzim te! možda ne mogu mrziti nekoga koga ne poznajem ali mrzim energiju koja si ti, mrzim ti dušu! Ne možeš me voljeti ti ni ne znaš kakav sam ja, nitko ne zna.. ne znam ni ja.
No eto, pošto mi je pun kurac poruka takvog sadržaja morao sam ovo napisati, nadam se da će tvoje dosadne porukice napokon prestati stizati na moj mobitel.
Zbogom tko god bila!
Rekao bih vidimo se u paklu no u njemu živimo, vidimo se u snovima, tamo ću sanjati kako te ubijam.
Eto, sada još samo jednu od pjesama što sam napisao za hoti i gotovo je s postom.
Morska vilo moja
Živi sam život kroz more emocija
Teško se je borila moja lađa
Posada je umrla.
Samo kapetan ostao je, to sam bio ja
Ogorčen gubicima, poželio sam i sam potonuti do dna
Noći te kada najveća je bila oluja.
Noći te nevrijeme je bilo jače nego prije
Svaki val udarao je u moju lađu da me ubije
Ovaj put boriti sam se stao
Valovima smlaviti dao
A more emocija topilo me je u svojoj tami
Kao sol u rani
Bol je sve veća bila
Dok nije došla mora vila.
Topio sam se, u gorčini gušio
Svijet moj i život se srušio
A moj put doživio je kraj
Nisam ni sanjao da on vodi u raj
Vodio je do nje
Voljenje.
Držala me ja na površini mora što me ubiti htjelo
Ona je govorila: to se dogoditi nije smjelo
Držala me je dok oluja stala nije
Otkrila mi svoje lijepo ime.
Učila me je u moru disati
Naučila me o ljubavi pisati
S površine hladne povukla u tople dubine
Gdje sam glasom punim ljubavi slušao svoje ime
Kako doziva ga ljepota moja
A to sam joj ime dao ja
Jer ona je od svih žena najljepša.
Sada nakon oluja svih i oluja tamnih
Ja sada sam uz nju
Ljepotu svoju najdražu
Oj ti krasna vilo moja
Što bi bilo da ne postoji duša tvoja
Nema lađe koja bi se tako boriti mogla
Za mene si samo ti to učinila, stoga
Nikada te povrijediti neću
Boriti ću se za tvoju sreću
Još samo jednom ovo reći ću
Volim te i s time umrijeti ću.
Post je objavljen 31.05.2007. u 23:23 sati.