Da se nadovežem na prošli post čiji je naslov je trebao deklarirati kako mene pred vama, tako i (ako ne i više) mene pred samom sobom.
Smatram se vjernicom, ali često mi se događa da odlelujam u nekim mislima, da zaboravim koliko mi je vjera bitna u životu i koliko mi se život promjenio od kad sam se ozbiljno počela angažirati u župnoj zajednici i raznim udrugama i organizacijama sa sličnim primjesama.
A to gledam kao prvenstveno koliko sam se ja promjenila.
Nikada nisam bila buntovno dijete, više sramežljiva nego otvorena, iako nisam imala problema sa sklapanjem prijateljstava, ujedno izazvanim s našim čestim seljenjima kada sam bila na početku pohađanja osnovne škole.
Nikad prepreke nisu bile nepremostive, ali sada s odmakom od nekoliko pametnijih godina vidim koliko su stvari bolje i "tečnije".
Oni koji me poznaju sada, ovakvu, a ne kroz dugi niz godina, nikada neće moći zamisliti da sam ja do nedavno bila jedna povučena mlada dama.
Moš mislit...
Ali zbilja, nisam bila toliko spremna za akciju, toliko spremna na laprdanje, nisam bila otvorena prema novim ljudima, i puno više kompleksa imala nego što ih sada imam.
A o tome da sam spremna na promjene se nebi moglo reći.
Ne kažem da je vjera u meni promjenila sve stvari, ipak ljudi se mjenjaju kako odrastaju, ali puno više samouvjerenosti u meni ima, neke sigurnosti, manje straha.
Ali nije to tako uvijek, ja sam prilično lijena moliti, ići na misu i tak.
Kad mi to postane navika i "obaveza" onda mi se prestane ići.
A onda padnem pod raznorazne utjecaje.
I onda izgubim nit.
A problem ponekad potaknu i činjenice da imam određenu dozu "svjetovnijeg" razmišljanja nego neki drugi vjernici.
Pa se dogodi ovako nešto.
Ljudi s kojima surađujem misle da su vjernici hrpa zaostalih ljudi.
Ne vjeruju u Boga, a psuju po njemu.
Smatraju da sve što rade udruge koje ja podupirem nije normalno i van je pameti.
A ja pod takvim pritiskom, te pod gore navedenim okolnostima...izgubim nit...vjeru, volju, motivaciju i slično.
I ponekad se bojim deklarirati ono što jesam.
A jesam.
Vjernica.
Žena.
Pametna.
Tolerantna.
Normalna.
Vjernica.
I ne volim da mi psuju Boga.
Možda sam zato zaostala.
Ali ja ne vjerujem u vještice.
Pa niti ne psujem vještice.
Šta ću psovati nešto što ne vjerujem da postoji.
Psovka odmah nema smisla.
A o tome dali ikoja psovka ima smisla...o tome ćemo neki drugi put.
A zašto vjerujem.
E pa to mi je jučer osvjestio taj duhovnik, s time da je moj put očito takav kakav je.
I onda sam si sama osvjestila da očito je takav.
Nikad me nije zanimao socijalni rad.
Išla sam na prijemni zato kaj je išla moja frendica Slava.
Htjela sam psihologiju ili PUP (poremećaj u ponašanju).
I na ta dva prijemna nisam prošla,
a socijalni jesam.
Slava nije.
Slava je prošla na onome što joj je srce željelo a obitelj "branila", religijsku kulturu i filozofiju.
A još puno puno prije toga...željela sam biti fotograf.
I mada sam imala 16 bodova više od djevojke koja je bila prva na listi fotografske škole,
nisam se tamo upisala, jer nisam niti išla na prijemni na fotografiju,
upisala sam se u opću gimnaziju u drugom roku s 28 bodova manje od traženog.
I bila sam ismijana od prijatelja koji su rekli da gimnazija nije za mene.
Kada je došao dan mog upisa na fax,
plakala sam.
Jer nismo imali odmah novac da platim članarinu,
a gospodin Tajnik na Pravnom faxu nije želio dozvoliti odgodu, rate ili slično.
I onda se pojavila teta Blanka iz referade, vidjela moje razočarano lice i dala mi priliku...
Skupili smo lovu i upisala sam se nakon 2, 3 dana u referadi...čuvala mi je mjesto.
I ona je osoba koju najviše cijenim tamo, ona je Studij za soc. rad.
Onda mi se nije dalo učiti.
Pa sam pala godinu.
I svašta sam počela raditi.
Pa tako i volontirati, upoznavati se s radom civilnih udruga i slično...
U taj svijet neprofitnih ušla sam preko župnog caritasa, i udruge Recobot.
I svidjelo mi se.
I zavoljela sam socijalni rad.
A fax je na drugoj godini dobio novu dimenziju, praktičnu, prekrasnu.
Naravno da me to nije spriječilo da već 7 godina studiram to što studiram, i da rad možda nije opravdanje.
Ali sada znam... i sada vidim... Previše je znakova.
Bog me želio ovdje, i još uvijek me želi ovdje...to je moj put.
Možda mi sad bude lakše učiti i riješiti se ove 3. godine.