A ja se osjećam bolesno i to fizički. Možda se približavamo susretu? Glavobolje, nesanice, opća omamljenost, panika, crnilo pred očima od jutra do jutra. Pa i nemam se čega bojati osim neugodnosti da se negdje putem ne složim. Još, još, nekako kod kuće popodne ali bez imalo fizičkog naboja. Stres je učinio svoje, očaj je učinio svoje, neizmjerna bol duše je učinila svoje. Nezdravi život zbog neprihvaćanja istine je učinio svoje. Imam 53 godine a čini mi se bezobrazno premalo jer već osjećam zov da napustim ovu paklenu životnu pozornicu bez imalo želje za još malo, još malo. Na kraju, i najbolje jelo i najbolje piće i najljepša radost ima kraj. Koliko god željeli produžetke i oni imaju svoje rokove. Sve je vrijeme ograničilo. Nema ni kapljice radosti u meni, pa makar to bio jedan trenutak nečega, jer iznad svega stoji tvoje premilo lice koje zatamnjuje svaki srh možebitne radosti i pretvara ga u posvemašnji užas spoznaje o istini. Istini, koju ni sada, nakon punih jedanaest mjeseci ne mogu izgovoriti jasno, pa niti u sebi. Ti si još tu, bit ćeš ovdje sve dok dišem. A još mjesec dana, ako toliko uopće izdržim, bit će godina, što nije nimalo važno, mjesec ili godina, sve je isto, ali tog dana, 1. srpnja 2007. ako budem mogla, morat ću napisati IN MEMORIAM i tog dana ugledati kako me gledaju tvoje oči iz novina. Srce mi se lomi, ne prihvaćam, ne prihvaćam, ne prihvaćam.......Srećice moja, toliko malo ljudi priča sa mnom o tebi, ne znam jesu li te već zaboravili, je li sa mnom suosjećaju pa me ne žele gurati u još dublju bol ali stalno ponavljam, a s kime da pričam o tebi osim sa samom sobom. Zar sam zato ovdje, na ovoj pozornici, da se toliko mučim? I zašto je uopće postojala tolika sreća ako se pretvorila u svoj pandam, u svoju jednako tako veliku nesreću. I opet ta nesretna pitanja, osjećaj krivnje koji me neće nikada napustiti bez obzira na sve, i s kojim ću ti se pridružiti. Ako će biti i ništavilo, bit ćemo kostima jedna uz drugu. A možda ipak ima nešto i u toj nultoj točki, kretanje ničega, kretanje materije. Ti to znaš ili si to iskusila, ili ne znaš jer se i nema što saznati, ali ti nisam smjela dopustiti prvenstvo saznanja. Ja sam morala prije tebe, to bi bilo pošteno. Volim te ljubavi, ovaj mi je mjesec bio naročito težak jer je bilo poziva i odaziva na proslave rođendana, bio je i moj ali bilo je sve tiho i primjereno. Samo je boljelo slušati moje frendice kako pričaju o djeci. I ja imam ( da, imam) dijete samo je moje bez budućnosti. U tome je razlika.Volim te, volim te, volim te, volim te.....Una, volim te. Mami
Post je objavljen 31.05.2007. u 21:55 sati.