Marketing
Na moru i ... 11 nastavak
photo by misko
Na moru i ...
11
Ponirem uporno u njen duboki pogled. Stojimo na peronu, šištanje i pištanje oko nas, ali ne marim. Vrlo dobro čujem svaki Jelenin udisaj i otkucaj srca. Ili ih samo osjećam? Čula su mi se izoštrila, sve primjećujem: i ovaj brzi i nervozni titraj u samom kutu njenih usana, koji joj je zatitrao toliko kratko, da je više ličio na priviđenje. Znam da nije priviđenje i znam kako taj titraj odaje njenu nervozu. Gledamo se i šutimo.
Zatim se naginjem nad nju i mirišem joj kosu: želim zadržati njen miris što je moguće duže. Upiti ga u sebe. Ona me grli i ljubimo se. Scena toliko puta već viđena na raznim željezničkim kolodvorima, da je već postala i otrcana.
- Moram ići - prošapta mi jedva čujno u uho.
- Znam. - Puštam je iz zagrljaja i grabim njenu putnu torbu. - Idemo.
Ubacujem joj torbu u vagon, još se jednom grlimo i ljubimo i Jelena se penje visokim stepenicama u vagon. Okreće prema meni i stoji pored torbe. I gleda me.
- Odlaziš od mene, je li? - pitam je.
Uzalud čekam odgovor. Gledam kako joj se lice grči, a zatim ukoči. Samo me gleda, uporno gleda.
- Gotovo je, je li? - pitam isto, ali drugim riječima. - Reci nešto.
Ne govori ništa. Vlak tiho krene, vrata se automatski zatvaraju i kroz debelo staklo gledam Jelenino lice. Vidim kako miče usnama i sa njih, tih vlažnih i podatnih usana koje sam toliko puta ljubio, uživajući u njihovom okusu, čitam nečujno: "Volim te".
I više je ne vidim. Gledam u sivu kompoziciju vlaka koji je odnosi iz mog života. Tužan sam da tužniji ne mogu biti. Što sad? Kuda? Kući? Ni govora! Što ću kući? Buljiti u zid i sjećati se? Ni govora.
Hodam prema obali. Tamo ću negdje popiti kavu, razmisliti o svemu, još jednom preispitati svoje ponašanje, pitajući se, tražeći odgovore. Ali već sad znam kako odgovore neću naći.
Mobitel mi u džepu zvrči: stigla je poruka. Nestrpljivo ga vadim i dok me sunce obasjava, tek su četiri i nekoliko minuta, čitam poruku.
"Oprosti, ljubavi. Nisam jaka kao ti. Oprosti. Biram lakši put, znam. Iako si me učio biti jakom. Oprosti. Volim te. Ostavljam te. Vrijeme je da dalje koračam sama. Ne mogu se više naslanjati na tebe. Volim te. Živi sretno. I ne mrzi me."
Bijes mi pomračuje vid: nikad nema hrabrosti nešto reći mi u lice? Zašto, prokleta bila? Zar će čitavog života biti kukavica?
A onda, u hipu bijesa nestane i preplavljuje me nježnost, topla, vlažna, koja mi neobično prija. I tek kad se jedna žena zagleda u mene i odmah zatim zbunjeno skrene pogled, shvatim kako mi suze teku niz lice. Brišem ih grubim pokretom i zbunjeno okrećem glavu, brzo koračajući dalje. Dalje od nepoznate žene, svjedoka moje slabosti.
Idi, lijepa Jeleno, samo idi, hodajući brzo prema obali mislim u sebi, ali gotovo da čujem riječi kako odzvanjaju.
Neka ide. Neka leti. Sama. U moj je život došla slomljenih krila, slaba. Uz moju je pomoć ojačala. Ojačala toliko, da je uspjela skupiti snage i napustiti me. Više joj nitko nije potreban da joj posluži kao oslonac. Jaka Jelena. Nježna i jaka. Koja je bila moja. I koja će ostati zauvijek moja, sačuvana u mislima, koje ću njegovati, nježno ljuljati u svojoj kolijevci uspomena. Jer, što mi drugo osim uspomena, preostaje?
Iz daljine dopire pisak nekog vlaka koji guta daljine.
KRAJ
Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 31.05.2007. u 21:54 sati.