danas je smijesan dan. svi se smjeskaju - meni, jedni drugima, ja njima. svi. cak i posjet doktoru iz formalnih razloga bio je ugodan. nakon sto mi je potvrdeno da sam savrseno zdrava nemam vise onaj hipohondricni osjecaj da me muci sve i svasta. samo briga, s vremena na vrijeme. i presucene rijeci, udaljeni dodiri, ljude koje nemam u svojoj blizini, a voljela bih... sretna sam, svejedno. i znam da ce sve doci na svoje - vec dolazi, osjecam.
danas je i dan zagrljaja. volim sve ove ljude... volim i ove dane sto prolaze. profesorica preplanula lica sto uzbudeno prica dok ceka da joj dode taksi. duboke, mlade oci, nebeski plave - pune ljubavi za ovaj zivot i sve sto on nosi. ovaj dan je teatralan i bio bi savrsena minimalisticka predstava.
sanjala sam jednu potpuno drugu stranu. matka - koji me zaboravio, ljude neke koje susrecem cesto, nakrivljene zgrade, oblake s rupom i kap kise sto stoji u zraku. volim svoje nadrealisticne snove...
danas je dan kada idem kuci, prosla sam kolokvij, a i odrzala jedno veoma uspjesno izlaganje.
ovo je tek-toliko-post, i leprsav je... ali ostavit cu ga da postoji jer svjedok je jednog dana (koji jos uvijek traje) sto nece se ponoviti nikad vise.
Post je objavljen 31.05.2007. u 17:37 sati.