Marketing
TUGA, JAD I BIJEDA...
Nek mi oproste oni kojima to smeta, nek ne čitaju ako ne mogu ali mene je tuga pobjedila ovih dana... 
Moram priznat da sam pukla jučer (sve je to za ljude...)
Našoj Ani (Bubač) je prekjučer baka preminula i bila sam naravno na sprovodu jer ne bi si oprostila da nisam išla...
Kad sam ja nju vidila... meni se svijet srušio...
-to sam htjela napravit... schmrz
Mislim da je ta cura jedina cura na kugli zemaljskoj kaj tak tužno plače... nevjerojatno! Meni se srce drapalo...
A njena mama... žena koja ni kad spava ne skida osmjeh s lica, ne prestaje pričati, ne gasi se, uvijek je zanimljiva, okretna, spretna...
A jučer, bila je... blijeda, bez riječi, stajala ko biljka kraj onog lijesa i svoje pokojne majke, izgledala je kao da u njoj nema ni trunke života, kao da nema ni nade za daljnji život.
Samo sam joj prišla i nježno je zagrlila. Jedine riječi koje sam u tom trenu uspjela izgovorit bile su "Samo polako Dragice..." Tim riječima sam joj izrazila sućut?! Sama sebi sam se čudila poslije i pitala se hoće li joj to pomoći. Ali mislim da u tim trenucima NIŠTA ne pomaže.
Kad sam se okrenula i vidjela njenu sestru, tetu Ivanku, koju pamtim po lijepim riječima, gostoljubivosti i draqgom osmijehu... Skamenila sam se. Na tren mi se činilo da to nije ista žena koju ja poznajem, bila je isto blijeda, ispijena od tuge. Njoj nisam mogla ništa reći, samo sam ju čvrsto zagrlila u nadi da je to nek vrsta izricanja sućuti.
Na izlazu sam vidjela svoju Anu u zagrljaju, njoj tada jedine, ruke spasa. Pogledala sam Dalibora, samo je klimnuo glavom kao "sve će bit u redu"
Nisam imala snage prići joj jer bi me to slomilo do kraja, a i tako sam već dovoljno dugo držala tu knedlu duboko u grlu.
Nakon same ceremonije Ana je skupila snage, smirila se malo i prišla meni, zagrlila me tako snažno da sam se osjećala kao najjača žena na ovom svijetu! Dugo smo tako ostale zagrljene i jecale jedna drugoj na ramenu... Jedni od najlijepših par trenutaka u mom životu...! Napokon sam se odmaknula, pogledala ju i vidjela lagani osmijeh na njenom licu. Bilo mi je malkice lakše, i ja sam se nasmijala misleći da je to to, da će joj pomoći i da je tako moralo biti.
Ne smijem zaboravit Deu! Ona koja je toliko bila vezana uz baku trčkarala je cijelo vrijeme, igrala se sa kišobranom kao da je štap jer nije bila svijesna ničega potpuno. A možda je tako i bolje.
Ali opet...ja znam kolko je Ana jaka osoba i da će prebolit to sve. Pogotovo uz nas koji ju volimo čak i kad ju živciramo! Ali zna ona da mi ne možemo bez nje (jel tak juniorke?!) 
Još jednom se ispričavam svima ako sam vas deprimirala ali pogodilo nas je to...
"SHOW MUST GO ON...!" 
Post je objavljen 31.05.2007. u 13:10 sati.